23.12.2019.
Proza

IN MEMORIAM - STANICA PEROŠEVIĆ

IN MEMORIAM - STANICA PEROŠEVIĆ

 

Fotografija, ili, zlato iz smeća

        Obukla Marijin bade-mantil. Roze haljina, isprošivana koncem iste boje na krupnije rombove, malo po više koljena. Dosta dobro joj stoji. Odgovara joj licu, nabubrelim mladalačkim usnama.
        Prozor širom otvoren, pa udiše svjež oktobarski vazduh. Napolju sunčano i toplo.

Sama je u sobi, na tepihu. Donijela vode u lavor, sipala deterdženta i četkom očistila jednu polovinu tepiha. Sjedeći čisti; zasukala se, ispružila nekako čudno noge sa zavijenim
koljenima. Najradije bi čučnula, ali ne može. Prije petnaestak dana, dok je bila kod kuće, ribala je daske poslije krečenja. Nagrize joj kreč i boja koljena dok je na njima prelazila čitavu sobu s četkom u ruci. Mješavina kreča, boje i deterdženta prosto joj sagore  kožu, a zatim joj se ukazaše plihovi i akne pune đubreta.
Daleko od grada, bez sterilne gaze i zavoja, nađe neku čistu pamučnu krpu od zimske potkošulje i zavi koljena koja buknuše kao da su na vatri ispečena. Poslije dva-tri dana nađe se u  Domu, u školi. I samo cimerke znaju za njena zavijena i bolna koljena. Inače, nosi
pantalone, pa niko i ne vidi zavoje od bijelih, pamučnih krpa koje redovno pere i otkuvava.
        Pola je tepiha očistila. Ni truna, ni jedne čestice nepotrebne da se vidi na očišćenom dijelu. Četka, a misli joj ko zna gdje i kod koga. Kad očisti jedan dio, povuče lavor sa sapunicom niže, prema vratima. Zatim se i sama povuče za lavorom i onako rumena u licu, buknula od naprezanja, čak pomalo i znojava po kosi i tijelu, dok joj se divna svijetlo smeđa kosa u uvojcima igra po licu, vratu, ramenima, čak doseže i niz leđa i grudi. Dok ona ,,dere“ po tepihu, premještajući četku iz jedne u drugu ruku njena kosa, u kojoj se prelamaju sunčani
zraci, bljeska kao oreol oko tihog, sanjalačkog izraza lica.
         Odjednom kao da neka sjenka pade na prozor. Podiže glavu i ugleda vaspitača Anta. Učini joj se kao da je, već neko vrijeme tu odstajao jer, i on se malo trže lako pocrvenjevši u licu. Ali, brzo se snađe uz onaj svoj vječito sumnjičavi osmijeh i zajedljive riječi:
        - O! Dobro jutro! Nije! Već je – Dobar dan! -  Pogleda na sat i konstatova:
        - Već je jedanaest sati i deset minuta!  Znači, jutro je prošlo!
Ona, malo zatečena, lako obučena, baci brz pogled niz svoje golišave noge ukoso ispružene, instiktivno povuče haljinu preko napola otkrivenih bedara. Rukave bijaše visoko zavrnula, pa joj se bijele i rumene divno izvajane mladalačke miške.
        - Divno bogami! Djevojka sjedi u sobi, a svi ostali čiste dvorište.
Znaš li ti da sam zakazao radnu akciju ? Je li?
        - Znam! Ali ne mogu da se savijam zbog koljena. Bole me! A ni ovdje
ne sjedim, kao što vidite!
        - Ništa me ne interesuje! Ima ih tamo još koji ne mogu da se
savijaju! Hoću za pet minuta da te vidim tamo! Jesi li čula?! Brzo,
hajde! Pa kasnije to završi!
        Gleda ga puna bijesa, neke, potajno i duboko zapretane mržnje. Što li je to? Ne zna kako da definiše osjećaj što ga ima prema Antu. Gleda u njega, a kao da ga ne vidi. Samo ima osjećaj da vidi obrise njegovog lica, nosa špicastog, očiju sitnih, a ujedno oštrih. Pronicljivih! I ... ,  nekako joj se čini da i on, Anto, pomalo čudno nju gleda.
        - Jesi li ti čula što sam ja rekao?!
        - Jesam! Čula sam! Ali, da li mogu da se obučem? Da operem, makar,
ruke? Ja bih Vas zamolila da odete  jer, zaista, moram da se presvučem!
Izgovori sva crvena u licu ujedno ustajući sa tepiha. Postiđena svojim izgledom u kratkoj haljinici ispod koje ,,izlazi“ jedna zdrava, lijepo izvajana, dugačka noga i druga kraća, mršava i bez mišića. Postiđeno, ali više ljutito i ispitivački, gleda Anta i prati njegov pogled.

I, prosto osjeća da je i on zatečen njenim nesvakidašnjim izgledom. Iz Antovih očiju izvire čuđenje kao da je pronašao ružu u kamenu; grubom, ispucalom, okolo obraslom gustom zeleno-mrkom mahovinom.
        - Naravno! Možeš da se opereš i presvučeš, a onda dođi tamo. I, ... Izvini!
        Puna ljutine i bijesa  koji ne smije  da izbaci ,,van“ ode u kupatilo. Opra ruke, vrat i lice. Opra gole i bose noge do bedara zaprljane od prašine i kapljica sapunavice.

Obuče svakodnevnu garderobu, ostavi sve onako na tepihu, zaključa sobu i ode.

Tamo, nedjeljna radna akcija. Destak, možda i više, učenika i učenica ,,videćih" skupljaju opalo oktobarsko lišće, papire, razne konzerve i drugo smeće; neko grabljama, neko golim rukama. Ona se pridruži Mariji i Nadi  sva ljuta, crvena u licu, gunđajući:
        - Kreten  jedan! Mnogo ću mu očistiti! Kako da ne!
Savija se, i preko volje, a  grimasom pokazuje gađenje što golim rukama uzima prljave papire, kartone i ostalo krupno smeće. Nađe jednu deblju granu i njome čeprka između grmenova oleandera i u ćoškovima stepeništa. Isčačka, a onda granatim dijelom kao metlom, gura lišće i ostale suve grančice. I u tom čudnom sastavu otpalog i nepotrebnog
materijala  nađe fotografiju voljenog bića. Mala, rađena za ličnu kartu!

Gleda i ne vjeruje!

Drži je u ruci koja tiho podrhtava. Još dva- tri puta baci pogled na dlan ruke u kojoj je
nježno i nekako tajanstveno ležala pomalo požutjela hartija sa likom mladića koja joj i nehotice navrnu svu snagu osjećanja, svu krv i toplinu i zablokira i moć govora  i razmišljanja. Pogleda po drugarima i shvativši da nijesu primijetili njeno bogato nalazište, polako zavuče ruku u džep pantalona. Zajapurena od neočekivane sreće i zadovoljstva, zbog nađenog, s malo više elana sakupljaše otpalo lišće, mada joj i dalje teško padaše savijanje zbog bolnih koljena. Kasnije se sa Nadom odvoji u jednom jarku, betonskom koritu, prepunom lišća i suvog granja. Kad čisti, bašda očisti!
        Posmatra ih Anto. Poneke i pohvali. Čak i njoj dobaci kompliment:
        - O! Vidi ti, vidi! Kad hoće, ona baš radi dobro! I lijepo! Samo joj
teško da krene! Malo je lijena!
Pogleda ga iskosa, natmurena, a zatim skrete pogled. Nada pokuša da je odbrani:
        - Ne, Vaspitaču! Ona sve lijepo radi, samo ne umije da se pohvali kao
mnoge druge! –
        - Dosta ti, advokatu! Hajte, dosta za danas! Voljno! Operite se i
odmorite! Brzo će i ručak.

         Odbaci napola izlomljenu granu preko gomile smeća, koje će neko pokretniji prebaciti kolicima do kontejnera, zavuče ruku u džep da se uvjeri da je njeno pronađeno, skriveno blago tu i polako krenu kaulazu internata.

                                                                                                                Stanica Perošević