Jabuke i snovi, opadalice

                        Jabuke  i  snovi,  opadalice

                         /Ćamil Sijarić - Mojkovačka bitka/

Dame i gospodo, uvaženi prijatelji pisane riječi,

počastvovan  sam  što mi se pružila prilika  da  se poklonim  pred magijom  priče Ćamila Sijarića, jednog od začetnika magijskog realizma i modernističke proze u jugoslovenskoj  književnosti.

To me obavezuje i na skromnost, jer  su o  Sijariću govorili i pisali i bolji i viši, što se dešava i na ovom  simpozijumu.

Izlaganje sam koncipirao u tri, relativno kratke cjeline: o mom  putu do  Ćamilovog djela, o bitnim odlikama romana  „Mojkovačka bitka“ i njegovoj pripadnosti mojkovačkom književnom krugu i,  o Umki,  tragičnoj heroini romana i jabukama  opadalicama, polimskim.

Prema Ćamilu kalauzila mi  je riječ njegova, neodoljiva i opsesivna, i  o njemu, originalna.

Tragajući za Ljubišom, u vremenu i prostoru Mediterana, naišao sam na jedan  limski bjelutak, prisan kao riječ iz djetinjstva. Bio je to Ćamilov govor: „Ono  što  kod Ljubiše zadivljuje... jeste s gledišta riječi i ritmičkog sklada, gotovo  do zvuka i tona  razrađena rečenica, koja  svoj leksički  izvor ima  u selima paštrovićkim i crnogorskim, a sliv preko srca piščevog“[1].

Ne govori li to Ćamil  o bihorskim  selima i  njihovom autohtonom jeziku i svom sluhu za njih. I Paštrovići i  Bihor imali su sudbinu „dvostruke provincije“[2] koju  su njeni daroviti sinovi pomjerali ka centru.

Znao sam iz više izvora da je Sijarić bio  neodoljiv pričalac kojeg je s pažnjom slušao i Ivo Andrić („To samo treba zapisati i priča je gotova“). U jednoj od njih,  o neostvarenoj ljubavi dvoje mladih, otkrio sam njene dublje slojeve  i značenja, među njima i hronotop o prokletoj zemlji.

Ovaj hronotop Crne Gore iz druge decenije prošlog vijeka doveo me do romana  mojkovačkog književnog kruga kako sam ih nazvao zbog  ukrštanja brojnih strukturalnih  elemenata.  U svima njima se  javlja taj hronotop, kao lajtmotiv, tačnije kao vapaj i ogorčeni poklič nad  gašenjem crnogorske slobode i nezavisnosti.

Za razliku  od istorijske i političke misli za koje je  Mojkovačka bitka dugo bila „skrivana strana istorije“, romani  mojkovačkog književnog  kruga su je rano fikcionalno prikazali i uzdigli je  do jednog  od najvećih branika slobode u crnogorskoj istoriji (i umjetnosti).

Bitka je središte radnje u romanima „Crna Gora“ Milovana Đilasa, „Razvršje“ Mila Boškovića, „Mojkovačka bitka“ Ćamila Sijarića, a okvir, sa svojim posljedicama i tragičnom atmosferom, u romanima „Nevidbog“ Rista Ratkovića i „Dukljanska zemlja“ Dušana Đurovića.

Sve ove romane,  utemeljivače crnogorske romaneskne proze, povezuje isti istorijski događaj, isti vremensko prostorni kod, isti socijalno kulturni ambijent i ista jedinstvena  veličina i tragika bitke i tragedija zemlje koju je vodila  za svoju slobodu, a  potom nestala s pozornice evropskih država.

Pored bitke, Sijarićev roman inspirisan  njome, prikazuje, u manjoj mjeri nego „Bihorci“, stvarni  i fikcionalni  prostor Bihora i Sandžaka – crnogorskog Makonda, kojeg su, poslije  vjekovne samoće i izolacije, svijetu fikcionalno predstavili Risto Ratković („Nevidbog“, 1933.) i Ćamil Sijarić, u više romana, sredinom XX vijeka.

Međutim, „Mojkovačka bitka“, i pored istorijske osnove, pripada modernističkom proznom izrazu. Istorija je samo  okvir, kontekst, a romaneskne strukture fikcionalan modernistički izraz crnogorskog  života u vremenu zla.

U ovom romanu je postavljena  ravnoteža između istorijskog konteksta i fikcionalne imaginacije, između kolektivnog i individualnog i između smisla i tragike življenja.

          Prostor fikcionalnih i istorijskih zbivanja su predjeli oko tokova rijeka Lima i Tare, s kraja 1915. i početka 1916. godine. Ove rijeke nijesu puki toponim, već imaju značajnu funkciju, naročito u pogledu kompozicije, strukture i sukcesije djela. Za kompozicionu osnovu, promišljeno ili intuitivno, uzeo ih je Sijarić, koji je na njihovim obalama odrastao i shvatao njihov stvarni i simbolički značaj za ljude ovog kraja. Ne samo paralelne tokove rijeka i naracije, već i niz drugih relacija karakteriše paralelizam, u ovom romanu. Ljubav mlade muslimanke Umihane – Umke Karadašić zažuborila je iz virova Lima, a epska bitka se odvijala pored Tare, koja ju je zapisala  hukom mutnih i krvavih  brzaka  i  tjelesima  koje je nosila i sahranjivala u sebi, kad nije imao ko drugi. Pored Tare, zapis o bici je ostavio i junak romana – Radič, a sve ostalo o njoj, sačuvali su legenda, narodno predanje i, po koje nepouzdano sjećanje.

Romanom „Mojkovačka bitka“ Sijarić je otkrio novi fikcionalni prostor, prikazao tragiku življenja u njemu, ali i etičku i slobodarsku svijest u odbrani slobode i dostojanstva.

„On modeluje svoju prozu u dva različita – mada međusobno povezana i uslovljena – tematska područja: svijet čovjekove intime i drama bića u prostorima istorije“.[3]

Vidljivo je iz ovog mišljenja da se istorija pojavljuje kao okvir, a težište u romanu je na unutrašnjem životu ličnosti i njihovoj „drami“ odnosno tragičnoj sudbini. Ta dimenzija ovaj roman svrstava u modernistička ostvarenja i dovodi u pitanje sve ocjene o njegovom realističkom, tradicionalnom i istorijskom karakteru.

Već smo pomenuli da je ovaj roman, pored  istorijskog konteksta, djelo modernističke naracije. Srećom, nijesmo usamljeni u ovom mišljenju.

„Način pripovijedanja u oba romana dekomponuje klasičan tip realističke naracije. Čitalac se, zbog lirskih sredstava pripovijedanja, opredjeljuje  za ambijent i atmosferu epske predmetnosti, za ono što pripada pogledu iznutra…“[4]

 „Ako se imaju u vidu ovi oblici preslojavanja tradicionalnih narativnih obrazaca u Sijarićevom romanu, postaje jasno u kojoj mjeri griješi tradicionalna književna kritika koja roman određuje kao epsku evokaciju istorije“.[5]

Za tok romana i naracije najzanimljiviji je postupak razvijanja radnje. Pokušaćemo  da ga  ilustrujemo prikazom  dramatične scene susreta žena koje iz dalekih sela nose  potrepštine za ratište, i vojnika, željnih njihovog dolaska. Prizor je antički, što znači crnogorski. Sve se dešava na otvorenom prostoru i javno. Iz različitih tačaka gledišta, paralelno i ukrštanjem, pred čitaoca se otvara slika svijeta. Borhesovski, modernistički bljesak.[6] Naporedo su naivnost i prostota, seljački stid, ratničko iskustvo, mitomanstvo, čulnost, žalost, smrt… Sve se odvija „rame uz rame“, istovremeno, prividno samostalno, ali povezano tragičnom situacijom, a u centru scene se nalazi učitelj Radič koji sa monaškim mirom čita pisma „živim i mrtvim“ ratnicima.

 Kod Sijarića radnja se ne odvija sukcesivno, povezivanjem sižea, već potpuno originalno – pomjeranjem čitave scene, prizora, strukture, čak i likova i prostora. Svi su, i oni na Mojkovcu, i oni u pozadini, koncentrisani na žižu događaja, na bitku, na biti ili ne biti. Scena u kojoj  su se srele žene koje nose potrepštine za front i ratnici, se predvaja. I one se, bez tereta u rukama i na leđima, ali s bolom u duši, vraćaju  u  svoja prazna sela, a vojnici u vatru bitke. Svi odjednom i paralelno, misle  samo jedno: Mojkovac!

Sijarićeva naracija se ne završava liričnošću, uravnoteženim odnosom između istorije i individue, mozaičnošću prikazivanja, paralelizmom  i scena i likova i korišćenjem tehnike filmske montaže. Njegova naracija je razuđenija, bogatija i klasičnim i modernim postupcima, ali i prožeta slojevima civilizacije, kulture i mentaliteta tog područja, čiji se refleks osjeća u čitavom djelu.

Pomenuti postupci i metodi naracije su samo dio romaneskne strukture romana, kojim je prikazan Sandžak, oblast vjekovima podijeljena na dvije nacije i vjere koje su oblikovale različite epohe, običaje i mentalitete i stvorile nesavladive podjele među ljudima. Sve te strukture sadrži i Sijarićeva neugasiva priča: i arhetipske simbole, i praslike i mitologiju, i predanja, i paralelne istorije, i kletve i prokletstva, i iznad svega, na početku i na kraju, mržnju koju ljubav ni u romanu „Mojkovačka bitka“ nije mogla da pobijedi, ali je pokazala njen besmisao.

          Roman počinje prološkom pričom o jabukama opadalicama, čije je „tuk-tuk“ slušala Umka:

          „Zamišljala je da je i sama jedna jabuka opadalica, koja će isto ovako da opadne sa svoje grane – tuk…, kroz tamu, kroz noć, na ruku Radičevu“[7],

a završava epilogom:

          „Nosili su je (Umku, n.n) na nosilima – mrtvu… Pobodoše, na kraju, dva kamena. I odoše…“[8]

          Priču otvara i zatvara Umka, nesumnjivo centralna ličnost romana, iako je u njemu jedva prisutna. To je Sijarićev metod: priča se ne razvija prikazivanjem mimezisa, već otkrivanjem unutrašnjih, složenih slojeva ljudskog bića.

          Između bašte pune jabuka opadalica i stratišta Mojkovačke bitke, na kome su, isto tako muklo, pale neke drugačije jabuke, Sijarić je situirao svoju priču o ljubavi i mržnji, predrasudama i plemenitosti, apsurdu života i veličini žrtve za slobodu i domovinu. Ispričao ju je homerovski široko, biblijski zagonetno i borhesovski začuđeno.

          „Mojkovačku bitku“  otvara pijano ritmom, kao da je sve vrijeme svijeta pred njim, kao da ne postoji čitalac sa svojom radoznalošću i nemirom.

          „Sa grana su padale jabuke na žutu jesenju zemlju – kroz noć i tišinu, neviđene ni od kog: tuk…, tuk…“ Kritičari ovaj prolog romana tumače kao nagovještaj Umkine sudbine, kao i ishoda bitke kod Mojkovca. To, moguće, tumačenje dograđujemo našim mišljenjem da nas je pisac, kroz tu sliku  i zvuk, uveo u prostor Sandžaka, u kome je i tuk jabuka opadalica – događaj, jer se u njemu vijekovima ništa nije mijenjalo, niti događalo i kao posljedica tog stanja, likovi ovog romana, početkom Prvog svjetskog rata, violentno i impulsivno ulaze u vrtloge iz kojih ne mogu da isplivaju.

          Sijarićeva magija priče je u vještini da čitaoca uvuče u njene tokove i dubine. Poslije prvih, laganih akorda, pisac ga, kao opčinjenog, vodi kroz naraciju. Od susreta glavnih protagonista romana: Umke i Radiča, preko njihovog (kratkog) puta i rastanka (konačnog) na limskom mostu u Akovu. Susret, put, most, rastanak – hronotopi svih velikih romansijerskih struktura.

          „U hronotopu susreta preovladava vremenska nijansa, i on se odlikuje visokim stepenom emocionalno-vrednosnog intenziteta. Sa njim povezani hronotop puta ima širi obim, ali nešto manji emocionalno-vrednosni intenzitet.“[9]

          Složenost umjetničkog postupka i strukture ovog djela otkriva već ekspozicija. Na njenom ulazu i izlazu je djevojka Umka sa bitkom i vatrom u sebi, sa  svojim strahovima, snoviđenjima, halucinacijama, ali i sa  odlučnošću da  izleti iz porodičnog gnijezda.

          „...Puta i  pravca... ne zna. Ni  obalu od koje je  pošla. Ni obalu ka kojoj ide... Kuda ideš Umka?“[10]

          Njena borba se  dešava u odajama roditeljske velike  kuće, u kojoj se osjeća umanjena i sitna, i  u polimskoj jeseni, mirisu i boji  jabuka opadalica, kroz koju zri čežnja.

          Za svoj prvi let iz sobe svog djetinjstva i mladosti, tajnog skrovišta sanjarenja i nadanja, na plast sijena na volujskim kolima, surovo je kažnjena.

          Iz te žrtve, ispaštanja i  patnji, ojačala  su  joj krila za novi, još rizičniji let -  tamo, u Crnu Goru, u tuđe!

          Sva ta događajnost protkana je elementima fantastike, očuđenja i simbolikom  propadanja.

          Umka, u svom raskidu s prošlošću, nije žrtva, ili  to još nije. Kao i njen profil, tako joj je  i postupak originalan i jedinstven u južnoslovenskoj prozi. Nije pohrlila samo prema zovu ljubavi, već, makar i podsvjesno, ka svom pravu na slobodu i na izbor. To,  njenim starijim posestrimama, nije uspjelo.  Umjesto „ne“ – ocu, Andrićeva Fatima je izabrala talase  Drine, umjesto „ne“ – ocu, Sofka, Bore Stankovića,  odabrala  je prazno tavorenje kraj ugašenog ognjišta. A Umka je,  čitavim svojim bićem, rekla ne, iako nije  ni znala, ni mogla znati ni kuda  ide ni šta je čeka.

          Zbog svega toga  Umka je dinamična ličnost koja je, bar u romanu, prešla  granicu:

          „Prevladavši granicu dejstvovalac stupa u semantičko antipolje u odnosu na polazno polje. Da bi se razvoj zaustavio, on treba da se s njim slije, dok se iz dinamičke ličnosti ne preobrazi u statičnu.“[11]

I  Umka se  slila  u  nebrojene  žrtve Mojkovačke bitke, u vječni  huk Tare.

          Ljubav između mlade muslimanke i učitelja, probudila je, do tada, uspavane duhove i pokrenula radnju. Sa njima počinje i zaplet i razvija se, maticom i ograncima do kulminacije i tragičnog raspleta. Sasvim je originalan piščev kompozicioni postupak. I događaje i likove i strukture romana, ne sukcesijom sižea, već paralelnim prikazivanjem, skoro neosjetno, sa obala Lima pomjera u  prostore bitke i vrijeme tragičnog krešenda.

Sve likove ili njihove parove u romanu Sijarić  prikazuje kroz stav prema mladom paru ili samom Radiču. Najmarkantniji binarni oponentni odnos iskazuju Maksim Tucanja, crnogorski komandant Akova i Redžep Karadašić, muslimanski prvak, Umkin otac. Pomirili su se u smrti kada je, pred austrijskim hicima, Redžep stao uz Maksima.

„On (Sijarić n.n) ne intervenira u romanu komentirajući njegovu priču i događaje, nego nizom stilskih rješenja koja pretvaraju u lirsko sugerisanje puku epsku događajnost preoblikuje u poetsku doživljenost“.[12]

          Ljubav između Umke i Radiča je, uz bitku, težišni tok romana. Njime je autor naglasio fikcionalni karakter priče, posebno stavljanjem individualne sudbine u prvi plan. Zaljubljeni par je poželio da premosti Lim, da ignoriše pisane i nepisane zakone vjekovima podijeljene oblasti, i da nadvlada užas rata.

 „Naredna svemu što je čeka, Umkina pojava je u ovom romanu ideja žrtve za neke nove ideale koji nisu imali mjesta u tradicijsko-religijskim i moralnim normama balkanskih ratova. Njena iskonska, netaknuta mladost, poslužila je piscu da oblikuje novi tip žrtve u besmislu rata i tuđih umiranja“.[13]

§  Andrijana Nikolić: Zbornik  CANU,  br. 33, 2008.

Jedno od čvorišta  romana susret je zaljubljenog para i kapetana Maksima Tucanje iznad mosta u Akovu. Gledajući ih, on se sjeća,  premošćavajući analepsom svoje vrijeme, mladosti i ne može da shvati kako je život brzo prošao:

„Pa ne stigneš ni sunca da se ogriješ... Sve ode brzo, a dobro se sjećam kad sam mlad bio, kad smo se prskali vodom mi mladići i djevojke iz sela, a bila je dobra naša voda – pa je više nema; nema ni duba, ni korita, nema više te vode. Moj sinko, moja kćeri. Sve države ratuju; sve su se zemlje zaljuljale – i koja danas padne, lako se neće dići“.[14]

Komandant Akova, kojeg boli srce što mora da razdvoji mladi par, zna i vidi više od njih. Neočekivanom prolepsom proriče Umkinu sudbinu:

          „Ona - ova djevojka, ona je kao pile koje je prvi put iz gnijezda poletjelo niz planinu i niz dolinu, a ne zna, jadna, koliko je duboko dolje pod njom i visoko gore nad njom, i dokle će je odnijeti njena krila, a neće daleko, to vidim, i velim: nek joj je bog u pomoć“.[15]

          Kapetanov monolog je metaforičan, ubran sa grane  narodnog govora, sličan jeziku drugih likova romana pa i samog pisca. Maksim Tucanja je hronotopičan lik, kao i njegov oponent Redžep Karadašić. Usvojili su i dogmatizovali sve nazore svog prostora i vremena koji ih, tek u smrti, sjedinjuju.

          Zadržali smo se na prisustvu lirske komponente u romanu, jer je ona jedno od sredstava pokretanja radnje najčešće emocionalno intonirane, a time ima i funkciju narativnog modela. Lirizam direktno utiče na tekst romana. Pomoću njega pisac otkriva unutrašnji svijet likova i njihove mnogostruke veze, koje ih pokreću ili ograničavaju u djelovanju. Uz to, prisustvo lirskog elementa u romanu pomjera težište sa istorijskog na individualni kod.

          Ovaj naš pristup koincidira sa stavovima savremene kritike:

„Sijarićev  roman predstavljen je kao epska evokacija istorije. Ali epski mirna, usporena retoričnost njegove naracije često prelazi u lirski trepet emocije, u izvjesnu poetsku stilizaciju, elokventnu lirsku sugestiju. Po tome je on u romanu kao i u pripovjeci, pjesnik narator, epski liričar.“[16]

Vraćamo se Umki i Radiču. Čitalac ih doživljava kao realne  likove i sudbine.  U stvari,  njihovi likovi se sagledavaju tek na kraju romana, na osnovu znakova rasutih po čitavom romanu. Svojom plemenitom prirodom i tragičnom sudbinom par zaljubljenih je pridobio simpatije čitalaca. U suštini, njihovi likovi su konkretizacija Sijarićeve ideje o plemenitom pokušaju premošćavanja provalije vjekova između  pripadnika dvije  oponentne vjere i nacije. Sa aspekta teorije narativne proze,  Umka i Radič su konstrukti autorove zamisli,  sastavljeni od tačaka u kontinumu teksta.  Protiv čiste i nevine ljubavi mladog para bile su sve okolnosti: tradicija, običaji,  predrasude,  rat...

Umkina smrt i Radičevo raspeće između ubjeđenja i pogubne stvarnosti – izgledaju kao neminovno i tragično finale u haosu rata i društvenih odnosa. Možda je  tako, ali nas  opsjeda i jedna druga misao. Ni danas,  sto godina poslije ljubavi Umke i Radiča, u  posve  drugim, i povoljnijim uslovima, oni  ne bi, bez  žrtve i odricanja,  premostili  provaliju drugosti. Neki korjeni su dublji, neke granice tvrđe od mladosti i ljubavi.

Međutim, Umkina predanost  ljubavi i istrajavanje u njoj, ne  umanjuje tragičnost njene žrtve, kao ni stradanja onih koje je voljela:

„Odakle to idem – ne pitaj me, ne pitaj me ni ko sam, a i da me pitaš ne znam ti reći – samo nijesam onaj što sam bio. Ništa me ne pitaj, vidiš da nijesam glavu igubio, a dušu…!“[17],

na kraju romana, misli prate i sapliću njenog brata Šućra.

Tu predodređenost sudbine likova objašnjava  i A. Nikolić:

„Mojkovačka bitka posjeduje suštinski definisanu liniju, koju bismo mogli nazvati put pročišćenja… Sijarić je očito apostrofirao kraj konca svakog junaka i time kolektivno pretočio u individualno“.[18]

Čini mi se da i ovog  časa vidim Umihanu – Umku, ustreptalu, kako kroz prozor gleda Radiča koji,  kao da  je  ne primjećuje, lagano  korača ka svojim đacima.

Ili se  varam, možda je to onaj  prozor kroz koji, presamićena, Umka zadnji  put posmatra Radiča kako odlazi preko akovskog mosta u nepovrat.

Umka i  prozori. Žudni pogled u svijet i život.

Ali nikada u njima.

Izbor  Sijarićevih narativnih postupaka u romanu

„Mojkovačka bitka“

Moto:

„Prisustvo lirskog u Sijarićevom djelu ne graniči narativni sloj književnog teksta, već ga obogaćuje emocijama i bolom.“[19]

Očuđenje:

„Iz kojih su joj, niz djevojačke grudi... padale suze - dok su na plotove oko kuće, i na vrh kuće – na sljeme karadašićko, padale zvijezde i noć se oburvavala kao star grad.“[20]

 „Krst je stajao pred njenim očima, i ona u njega gledala u njega slijepo, kroz sjaj zvijezda, i vrisnula. Direci u sobi pomakli su se. Na rafovima zveknuo je bakar. Nešto se u noći oburvalo.“[21]

Ratnički narod:

„Vi ste narod bistar za učenje. Samo vam ne daju ratovi da učite. . . Bio je pametan onaj Grk. Ne daju nam ratovi da učimo, ne daju nam ratovi da se oženimo... ne stižemo da se veselimo – ne daju nam ratovi. Mi smo narod gotov na plakanje, samo ne stižemo da se isplačemo – ne daju nam ratovi.“[22]

Pored lajtmotivskog postupka i ponavljanja, insert ima dublji i istorijski i filozofski i životni kontekst.

Tragika rata – nadrealistički motiv, scena smrti starca i starice koji su došli na ratište da sahrane nezakopane noge svog sina:

„Jer hod njihov i put bio je nešto što je iznad frontova i vojni, i iznad država koje se biju – što je kao vrijeme koje se ne prekida u svom toku, i kao vode koje ne prestaju da teku…“[23]

Bio je to dio starinske Crne Gore.

Prolaznost:

„Radiču se... najdublje u svijest usjekla rijeka Lim; vidio ju je kao vodu sa koje su svoje konje pojile vojske  latinske i avarske, turske suvarije i župljanski Hašani, divlji Franci i surovi krstaši, i vidje na njenoj površini bezbroj konjskih kopita i mačeva iskovanih u Brskovu, i ču im zvek. „I ništa od njih – mislio je – nije ostalo ni na vodi ni na zemlji, do samo mramorje - ono jedino a strašno pismo koje za sobom ostavljaju sve vojske svijeta kuda god prođu…“[24]

Učinilo se Radiču da nije  ništa ostalo od  civilizacija koje su protekle   Limom i Tarom. Da nije ostalo, ne bi ni njega bilo  u ovom romanu,  ni našeg sjećanja na Sijarića, ni tokova kulture i umjetnosti na ovom području.

Lajtmotiv:

 „sve tanko: tanak tor, tanka sofra, tanka zemlja, tanak život…“[25]

Prokletstvo:

„Soj se u tebi ljudski zatro; i u tebi i u njoj – pa vam ni travka iz groba ne iznikla, zemlja vas sobom ne pokrila“.[26]

Izgubljenost u vremenu i prostoru:

„... pravca moru ne zna. Ni obalu od koje je pošla. Ni obalu ka kojoj ide“.[27]

L I T E R A T U R A 

§  Andrijana Nikolić: Zbornik  CANU,  br. 33, Podgorica, 2008.

§  Ćamil Sijarić:  Kako danas čitamo  Ljubišu,  Simpozijum, Titograd – Budva, 1976.

§  Ćamil Sijarić: Mojkovačka bitka, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.

§  Dejan Đuričković: Pripovjedač i romansijer Ćamil Sijarić, u : Ćamil Sijarić: Pripovijetke, Svjetlost, Sarajevo, 1984./1985. 5-21; Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga, knj. 20).

§  Dragan K. Vukčević: Razmeđa svjetova – prilog  istoriji našeg mentaliteta, Republika, Beograd, 1998.

§  Enver Kazaz: Romani  Ćamila Sijarića, Život, XLVII, Sarajevo, 2000.

§  Jurij M. Lotman: Struktura umjetničkog teksta /Solar, M,  Moderna teorija romana, Nolit, Beograd, 1979./

§  Lidija Tomić: Epsko i lirsko u romanima Bihorci i Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića, Zbornik CANU, br.32.

§  Mihail Bahtin: O romanu, Neolit, Beograd, 1989.

§  Nikola Kovač: Ćamil Sijarić kao pripovjedač, Zavod  za izdavanje  udžbenika SR Srbije, 1983.

§  Radovan Vučković:  Pripovjedači i romansijer Ćamil Sijarić u: Ćamil Sijarić: Naša  snaha i mi momci, Veselin  Masleša, Sarajevo, 1981.

***

§  Međunarodni naučni skup o književnom djelu Ćamila Sijarića u Kući Rista Ratkovića u Bijelom Polju, 28.oktobra 2013.godine,  u okviru obilježavanja stogodišnjice rođenja ovog velikog pripovjedača.

Milun Lutovac

[1] Sijarić, Ćamil,  Kako danas čitamo  Ljubišu,  Simpozijum, Titograd – Budva, 1976.
[2] Vukčević, K, Dragan, Razmeđa svjetova – prilog  istoriji našeg mentaliteta, Republika, Beograd, 1998.
[3] Kovač, Nikola, Ćamil Sijarić kao pripovjedač, Zavod za udžbenike Srbije, Beograd, 1983, 60.
[4] Tomić, Lidija, Epsko i lirsko u romanima Bihorci i Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića, Zbornik CANU, br. 32, Podgorica, 2008, 36.
[5] Kazaz, Enver, Romani  Ćamila Sijarića, Život, XLVII, Sarajevo, 2000, 85.
[6] Mitski, magijski, očaravajući Borhesov svijet podario je čovjeku našeg doba nove simbole. San o nedjeljivosti i cjelovitosti svijeta i njegove spoznaje, vjerovanje u tajna saglasja svega što postoji, otjelotvoravaju se u Alefu – tački u kojoj čudesno i nepobitno sav svijet postoji istovremeno…
 
[7] Sijarić, Ćamil, Mojkovačka bitka, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981, 5.
[8] Sijarić, ibid, 332.
[9] Bahtin, Mihail, O romanu, Neolit, Beograd, 1989, 373.
[10] Sijarić, Ć, ibid, 6.
[11] Lotman, M, J,  Struktura umjetničkog teksta /Solar, M,  Moderna teorija romana, Nolit, Beograd, 1979, 309.
[12] Kazaz, Enver, Romani Ćamila Sijarića, Ćivot, XLVII/2000, 82-83.
[13] Nikolić, Andrijana, Zbornik  CANU, br. 33, Podgorica, 2008, 154.
[14] Sijarić, ibid, 41.
[15] Sijarić, ibid, 43.
[16] Đuričković, Dejan, Pripovjedač i romansijer Ćamil Sijarić; Pripovjetke, Svjetlost, Sarajevo 1984/1985, 5-21.
[17] Sijarić, ibid, 323.
[18] Nikolić, A, ibid, 151-152.
[19] Tomić, Lidija, Epsko i lirsko u romanima Bihroci i Mojkovačka bitka Ćamila Sijarića, Zbornik CANU, br.32, 2008, Podgorica, 36.
[20] Sijarić, ibid, 5.
[21] Sijarić, ibid, 6.
[22] Sijarić, ibid, 47.
[23] Sijarić, ibid, 90.
[24] Ibid, 112
[25] Iibid,86/87.
[26] Ibid, 30.
[27] Ibid, 6.