19.05.2020.
Poezija

Kapi vode - Goran Matić

 

Kapi vode

 

 

Prostrla si osmeh ispod ponjave proleća,

sličan sitnoj prašini, što se podiže, dok hodam.

Pevaju sirene, obrazi su im

crveni kao divlji mak.

Zažmurim i okrenem pramac ka prvoj hridi.

Kapi vode su stare kao večnost,

dobro je imati kome prodati dušu

 

Da li si bila ovde,kada sam pocepao more.

Da li si bila žrtveno jagnje, rastućeg besmisla.

Da li si bila konkubina,

prvom smrtnom bogu, ili njegova stranputica.

Da li si bila podne u peščanom satu.

 

U mojim mislima svetlost sakriva vosak,

ponekad podignem sopstvenu senku.

kada klone,pokvasim joj čelo.

l ljubav je pretrcala Maratonsko polje,

glasnik je mrtav, važno li je.

 

Bili smo dodole sopstvene smrti,

bili smo ultrazvuk pećine,

krilo slepog miša.

Prošlost i budućnost smešane u vrelu kašu.

Bar jednom, opeci se.

 

Ledeni su stepenici puta do neba,

prečesto se okliznem i sletim dole.

Mrvice hleba vode u Limb,

zveri nikad neće zaspati same od sebe.

Koliko dugo se budiš sa prekštenim prstima,

kao da si nekog slagala.

 

Svi znaju da krovovi cure,

svi znaju da će naše kuće,

jednom postati pesak.

Odavno su klinovi pobijeni pod nokte.

 

Otvaram utrobu prastare mašine,

odatle prhnu preplašene ptice.

Izvadiću srce, zaglaviću zupčanike,

Još imam one kapi vode

i kladim se na čudo.....

 

 

Goran Matić