02.11.2019.
Poezija

Kiša - Goran Matić

Kiša

Tog dana je padala kiša
Neko je zakucao na tvoja vrata, videla si dečaka
Dala si mu komad čokolade i on se rastopio na kiši
Ali taj dečak nije trežio milost, tražio je svoj dom
Taj dečak sam bio ja.

Sećaš li se proplanka na kome si često ležala i plakala
Taj proplanak je jednom bio morska hrid
A ja sam bio talas koji se razbio o nju
Dok si me zaboravljala vazduh je postajao živi pesak
Samo ja sam negde zagubio onog dečaka
I on više ne liči na talas.

Kao da nisi znala da postoje putevi
Na koje ljudska noga nikada nije kročila
I .utabani su samo našim snovima.
Tvoje su grudi voda i pokreću vodenicu mojih ruku
Taj žrvanj što struže po nama samo je vreme
Što je samlelo naše poljupce i zakržljale su nam usne.

Kao da nisi znala koliko je lako proćerdati ljubav
Na kraju tišinom razlistamo sve na dobro i loše
Onaj dečak je odnekuda došao i naslonio glavu na moje rame
I setio se da svoju kuću nosi na ledjima ceo život
Kao talas penu
I setio se da na ovom svetu možeš preživeti
Samo od onoga što drugima ne treba i osmehnuo se
Pustio je da mu svetlo zarije kandže u jamice obraza
Podigli smo ruke kao da su antene
Poželeli da nas ona još jendom čuje a onda zaspali
Dok je po limenom krovu dobovala kiša....

Goran Matić