Kroz noć straha - Aćim Todorović

Kroz noć straha

Napolju tama-umrla svjetlost. Sa hrasta, starog, zlosluti sova.

Leleče vjetar-oluju goni, bjesnilom lomi dubinu snova.

Mrknu obrisi dalekih gora, nemušto ćute hrbati modri.

Iz pakla tame vučica vije, još okot vlažan urlikom bodri.

Uz r'jeku magla pritišće polje, pramenjem studi jeza se grana,

u daljini-nad svodom, pogrbljen mjesec crveni k'o ljuta rana.

I ova noć na pakao liči, na koloplet vrzi adskog pruća,

na krik, na vapaj grešnika, starog, na zadnji ropot prije smaknuća.

Pod zemljom zmije sklupčane čame, guštjeri, crvi i sve što gmiže.

Utvare jezde, sotone kriče, a svakog časa smrt je sve bliže.

Sjeverac bije, savija grane, raznosi polen u oblak praha.

Odnekud molitva zažubori, spasonosno, tiho, kroz noć straha.

Aćim Todorović