Nećeš đavola sresti

Nećeš đavola sresti
 

Nećeš đavola sresti u hladnoj noći uz fijuk vjetra na pustopoljani. Ne, ne! Ne plaši ga se. Ne nadaj mu se kad sam hodaš, a u daljini gore na Ciganskom brdu urlaju vuci tako jako i blizu kućama da se i psi sklanjaju u drvene kućare, a oni manji pišaju od golog straha. Jeste vuk đavolja zvijer, ali nije vuk zvijer od koje se plašiš i strepiš. Đavo je neprimjetan, tih, samo dođe i šapće ti u uvo. U misao ti se stopi tako prirodno i jako kao želja da dodirneš ljubavnicu nakon godina robijaškog uzdržavanja. Đavo je uvijek sa tobom. Pratilac vjerniji nego sjenka. Samo čeka da napraviš što on želi i kad te savlada, kad te obuzme, vrlo teško ostavlja svoj plijen.

Kao što vuci isisaju vrelu krv iz jagnjeta do poslednje kapi, tako se i on naslađuje toplotom ljudske duše koje se dokopa, koja mu se poda. Traje ta agonija, onda, dok se tijelo sasvim ne oburda, ne slomi, posustane i iščili...

* * *

            Bješe to vrijeme kada se nije vjerovalo u Boga, još manje u Đavola. Ljudi su letjeli na mjesec, zaranjali u okeane. Vrijeme u kojem su sve tajne otkrivali i sve mitove rušili uz podsmjeh. Postajali su svjesni da ničeg izvan njihovih života nema, samo ono što se vidi okom, čuje uhom, dodirne rukom. Tako osnaženi, postadoše drski. Nijesu se plašili gre’ote,  sramote. Postadoše nekako hrabri, a opet uplašeni. Smrt im se ogoljena kao konačni kraj hladno ceri u lica. Počeše da se tresu sa i bez razloga, da obolijevaju...

            Činjaše im se da je sve dozvoljeno ako im odgovara.

            Slobodom Đavo iskušava, a onda dođe po slobodu.

Ne vjeruješ? Svega sam se nagledao i naslušao i znam da nepomenika nikada nećeš sresti na putu ili iza ćoška ili pak na onim mjestima koja svi izbjegavaju. Ne, on nikada ne ide od čovjeka. Tu mu je, za vratom. U trenutku odluke, on šapuće tiho, ali zapovjednički, šta bi on volio da njegov čovjek uradi. Jednom kad uradi, posebno prvi put, dopadne se i ovom što je poslušao pa bi da posluša opet... a slušanjem postaje sluga. Ništa drugo do sluga.

Mitar imaše majku, staricu koja je jedva mogla da prozbori, da dozove sa bolesničke postelje. Nije mogla da ustaje. Nuždu je vršila u krevetu, doduše u papirne pelene, koje bi Mitar kupovao na početku mjeseca kada bi im poštar donio nešto malo pomoći koju su primali, jer on nikada nije mogao da radi. Kad se ona uneredi, pa ga nemoćna, plačno pozove, buljeći odvratno preko uzglavlja, da ga ugleda, neki glas mu kaže: 

– Budi milosrdan, spusti jedan od ovih jastuka na njena usta. Oslobodi je muka!

Nekad bi mogao da se zakune da mu ona to šapuće, ali ga prene njen krik kojim ga poziva da je presvuče, ili da je opere. I on je već starac. Oronuo mnogo više nego što ima godina. Bolest ga je razjedala od djetinjstva. Nagrizala mu tijelo i dušu. Sve ređe pije tablete jer nema novca da ih kupi. Nekad bi sebe uhvatio kako razmišlja o tome, da nema nje,  on ne bi imao nikoga pa ni obaveze koja mu je davala smisao životu. Ispunjavalo ga je to što je i on imao o nekom ili nečemu da brine. To ga je činilo čovjekom, jer još je  u djetinjstvu osjećao da tako bolešljiv ne treba nikome i da njegovo postojanje nema svrhu. Pazi je već desetak godina, ali kako slabi i stari, sve više i češće čuje onaj glas koji ga poziva da bude samilostan.

Jedne aprilske večeri, padala je jaka kiša i strašno je grmjelo. Majka je bila neobično uznemirena i dozivala ga je neprirodno kreštavim glasom, iskolačenih očiju. Stajao je na kraju sobe, stiskajući pesnice, stežući vilice do bola... 

– Uzmi ovaj perjani veliki jastuk, spusti joj na obraz i sve će je proći... Biće mirna i spokojna.

Opčinjen glasom, poslušao je... prišao je, spustio jastuk na staričino lice, ovlaš pritisnuo. Njen krik se pretvorio u ropac, tijelo se lagano umirilo.

Prestalo je da grmi. Zavladala je tišina. Sljepoočnice su mu pulsirale. Presvukao je staricu posljednji put, oprao je... Plakao je dok ju je oblačio. Pozvao je komšije, kazao da mu je umrla majka. Nije bilo ničega što bi izazvalo podozrenje zbog smrti, dugo već bolesne starice. Izjavili su mu saučešće, žaleći više njega živoga, nego nju, kojoj je smrt donijela olakšanje i kraj agonije.

Nakon te večeri Mitar nije bio isti. Buncao je noćima. Izgubio san .Viđali su ga na groblju kako leži na uzglavlju njene humke. Priča sa sobom.

* * *

Novelja bješe junak posljednjeg rata. Maskirna uniforma. Čin majora je dobio u akcijama. Častan, odmjeren, disciplinovan. Poštovao je neprijatelje. Mnoge od njih je znao i lično. Imali su nesreću da, nekad kolege, prijatelji sa akademije, sad pucaju jedni u druge. Nastojao je da sačuva civile kad god je to moguće, ako je uopšte tako nešto u ratu moguće. Posebno je naglašavao da moraju da poštuju  prava zarobljenika i da ne smiju da se maltretiraju nejač i starci.

Te aprilske noći ušao je u kuću, po kojoj se još spolja vidjelo koliko je bogata porodica u njoj živjela. Kuća je očito rađena po zamisli maštovitog arhitekte. Unutra baba i djed. Djed, sijed čovjek pravilnih crta, obučen gospodstveno. Na nogama mu papuče, po tome se moglo zaključiti da nije imao namjeru da pokuša da bježi pred vojskom. Žena ga drži pod ruku. U očima joj se vidi strah.

 – Kako si, Novelja? –  upita komandanta koji je u pratnji imao dva vojnika.

 Novelja otpozdravi Najdaru, kratko i oštro. Priupita kriju li koga i gdje im je sin. Znao je da imaju sina, ti stari zlatari. Čuo je priču da su mu zlatom kupili oslobađanje od poziva za mobilizaciju i da je Najdar imao obavezu da pomaže vojsku, i finansira ubuduće. Zauzvrat, ostaviće mu sina na miru. Njegov jedinac, bio je u to siguran Najdar, ne bi preživio ni dan rata. Nježan, bledunjav, zanesenjak kome je mladost prošla u slikanju pejzaža i dugim šetnjama obalom rijeke.

– Nije mi tu sin, sklonio se od rata kod tetke! – povika neuvjerljivo starac. Najdar pogleda Novelju i nekako tiše nastavi: – Odavno nije tu.

Novelja se na to nasmija grohotom, i kao da je ponavljao glas koji mu je govorio:

– Kako nevješto lažeš.

Najdar koraknu ka njemu, pogleda ga molećivo i reče da je spreman da da sve da mu ne diraju sina. Nabrajao je brzo i u jednom trenutku pokaza na zid na kom je bila slika njegovog sina.

             – Molim te, Novelja! – povika, dok je pomjerao sliku ispod koje se ukaza sef.

Novelja je posmatrao sa nevjericom Najdara, koji otvara sef u kome se ukaza hrpa novca. Njemačke marke i švajcarski franci se prosuše po podu. Najdar izvadi i porodični nakit. Tada je Novelja čuo glas:

             – Ako pogineš, šta će ostati tvojoj ženi i kćeri?! – odzvanjalo je pitanje kroz sobu, ono isto koje je često slušao za ovih nekoliko godina rata. Pogledao je Najdara i rekao mu:

            – U redu! Gdje ti je sin? Garantujem mu bezbjednost!

Najdar nije morao ni da odgovori. Sretan osmjeh i pogledi staraca ka stepenicama koje su vodile podrumu, odadoše tajnu.

Novelja izdade komandu vojniku. Izvedoše mladića od nekih dvadesetak godina, tresao se kao prut. Novelja zatraži od Najdara torbu i u nju potrpa novac i nakit. Dade mig vojnicima, a onda kućom odjeknuše rafali.

Želio je da uništi svaki trag, zapali kuću...

* * *

Merima bješe kćer starog varoškog sajdžije. Patrijahalna porodica njenih roditelja i njihova strogost ne bijahu u saglasju sa vremenom u kojem je ona odrastala. Išla je u školu, družila se sa djevojkama koje su nosile suknje mnogo iznad koljena. Sve su imale momke, zabavljale se. Iskusile čari tjelesne ljubavi. Merima ne.

– Nemoj da si smiješna, Merima! – čula je često glas. Sve češće od kada je upoznala Kemala. Kad god bi u tišini roditeljskog doma učila, taj glas bi joj nekako šaljivo šaputao:

– Nemoj da si smiješna i glupa.

Tako prirodno je na nju djelovao taj glas i ulazio joj u svijest više i jače od majčinih opaski da se čuva mangupa, koje su joj bivale najprije smiješne, a sve više i zastarjele. Jedne aprilske   noći odluči, prihvatiće Kemalov poziv da se provozaju kolima. On ju je nježno pitao da je poljubi. Samo što reče ne,  onaj glas zapovjednički saopšti :

 – Nemoj da si smiješna, Merima! – Razoruža je. Popusti, ne samo za poljubac nego i za prvo milovanje. Uz bol koji je osjetila, ali i mnogo jaču slast, pomisli: „Je li ovo to ašikovanje?“, misleći na ono što je slušala od tetke i nane. Nasmija se šeretski i zadovoljno kada je Kemal doprati do ulice.

Prođe jedan mjesec, prođe drugi, prođe treći mjesec, a njoj nema onog što ju je nekad nerviralo. Nema onog što ju je uplašilo prvi put kad je postala svjesna svoje ženske prirode. Sad izostanak toga, zadade prave brige, svjesna je da nosi dijete. Ispriča i Kemalu koga probi trista voda. Povika:

 – Jesi li ti normalna? Kakvo rađanje. Danas je bar to lako, a nije ni skupo.

Dao joj je tačno toliko, koliko je potrebno da plati doktoru koji će joj pomoći. Dok je ležala raširenih nogu na stolu, gledala je u doktora, suvonjavog čovjeka, slizane, duge kose što je mirisao drugačije od doktora koje je sretala kao dijete. Jako stisnu noge. On ili onaj glas kaza:

 – Nemoj da si smiješna i glupa.

* * *

Krug. Život uvijek zatvara krug. Čovjeku ne trebaju svjedoci, dovoljan je sam sebi –  razmišljah kada sam slušao njihove ispovjesti. Mislio sam da su njihovi životi nepovezani. Iskreno, najprije ih uopšte nijesam dovodio u vezu. Tri života, tri osobe. Tri prostora, kilometrima daleko. Ali kada je Mitar naglasio kako se sjeća trena kada je čuo glas, i da mu se danas čini čudnim kako pamti taj datum, a inače ne pamti datume. Zna da je bio utorak, aprila ’92. i da je bilo doba kad se ponoć osjeća i bez sata.

Sjetio sam se da mi je Novelja pomenuo da je bio utorak blizu ponoći, aprila ’92. kada je postao ubica, kako je za sebe govorio užasnuto. Satima smo razgovarali pokušavajući da se uhvatimo za nekakvo malo ostrvo u okeanu njegove patnje, koje bi mu pomoglo da se sredi i dođe sebi. Niko ga nije ganjao. Događaj o kojem priča je jedan od je mnogih u ratu. Bez svjedoka kao da se nije zbio, mislio je tako dok nije prespavao prvu noć. Nakon toga za njega je počeo pakao. Vojnici koji su bili sa njim u toj akciji su mrtvi. Poginuli su kad im je vozilo naletjelo na minu. Novac koji su uzeli, Novelja je podijelio sirotinji. Žena ga je ostavila i odvela dijete. Živio je kao pustinjak. Opijao se  bjesomučno. 

Merima nije mogla sa sigurnošću da mi kaže, da li je vodila ljubav sa Kemalom prije ili poslije ponoći, ali zna da je bio utorak, aprila 92. Čuva u svom spomenaru fotografiju  snimljenu u onim starim kabinama koje su postojale na autobuskim stanicama.

Tada sam shvatio koliko bi bilo bolje da đavo ima tijelo. Onda ne bi mogao da bude na više mjesta u isto vrijeme.

Prozreo sam ga potpuno. Ali, čini mi se, prozreo je i on mene...

Dok držim pištolj u ruci, prijateljski glas mi opet šapuće:

– Ništa više nema smisla, zašto da se mučiš...?

                                                         Slobodan Zoran Obradović