31.07.2019.
Poezija

Ništa bitno – Goran Matić

Ništa bitno

Rekla je
"Rodila sam vetar koji će pred tobom savijati trsku
I šum će se čuti daleko.
Naučila sam dve sirene da ćute
pred pramcem tvog broda duhova.
Naučila sam vazduh da govori molitve
dok ga stežem u plućima misleći na tebe."

A ja, ja znam da ću se probuditi na dnu nekog mora
moj san će biti tvrd kao školjka
I da će mi iseći grlo dok ti ga budem govorio
bojeći se da ćeš me ostaviti kao ona.
Uvući ćeš me u sebe i zauvek tamo zaboraviti,
krv će mi se ušećeriti kao loš med
kad vidi da me nema.

Bez milosti, zatvoriće me u koliniju leproznih
i hodaću sa zlom ranom na peti koja se otvorila
tamo gde nikada nisam upoznao sebe.

Tvoje su usne bile Maratonsko polje
a ja sam u srcu sakrio dobru vest
svlačeći kabanicu nekog aprila
kada se svet propeo na prste.
Februar je zasukao rukave da bi počelo proleće
I zalisci kiše skidaju boju sa naših lica.

 

 Goran Matić