Male radosti postojanja ili Beskraj

Male radosti postojanja  ili Beskraj

O diskretnoj poeziji Zorice  Mišić

Tokom posljednjih nekoliko decenija, slovenska Srbija je čvrsto ušla u rusku svijest, postala sastavni dio naše duhovne i emocionalne percepcije daleke balkanske stvarnosti. Uostalom, da li daleke? U savremenom svijetu, čini se, uopšte više ne postoji ništa nepoznato i udaljeno. U našem pak slučaju može se i uopšteno govoriti o organskoj  bliskosti. Dakle, ne samo o snazi, nego i o toj lakoći i prirodnosti kojom smo ovu, bez sumnje, srodnu tradiciju ponovo usvojili i osvojili (nakon decenija „zaborava“, a u stvari, vještačkog prekida u odnosima dva bratska pravoslavna naroda) i konačno se uhvatila u domaćem društveno-istorijskom i kulturnom prostoru.

Savremena srpska poezija ima, i vjerovatno će dugo imati, veliku prednost u odnosu na, recimo, današnju prozu na srpskom jeziku. I tu, uglavnom, nema ničeg iznenađujućeg. Djela velikih razmjera, poput epskih platnā Crnjanskog ili Iva Andrića, zahtijevaju barem određeno razumijevanje. Sudbonosni i tragični događaji zasigurno će jednom preživjeti na nivou visoke literature. Međutim, za sada ne vidimo čak autore, slične onima koji su bili široko objavljivani  u svoje vrijeme, mada veoma udaljenim od pomenutih klasika Mihaila Lalića, Dobrice Ćosića i drugih, a da ne spominjemo takve slovenske prirodne talente, kao što je veliča-nstveni i originalni Branko

Ćopić, u kojom je svijetlosmeđe seljačko dijete iz surove Bosne zauvijek pobijedilo mladog skojevca.

Idući naprijed, na kraju krajeva, radi se o knjiže-vnosti srpske dijaspore – istaknimo ipak jednog, kako se nama čini, Prozaika koji je originalan u svojoj životnoj i umjetničkoj zakonitosti. Radi se o Branku Bubalu, čija je „duša u pepelu“ zauvijek apsorbovala sjećanje na ratni slavonski svakodnevni život, i šire na tragediju tog rata, koji, kako je rečeno, još uvijek čeka na svoju punu refleksiju i umjetnički opis.

Moguće u novim romanima upravo tog realističkog autora, iskrenog i zahtjevnog, oslobođenog moderni-stičkih klišea, koji je uspješno prevazišao bolesnu egzaltaciju svojstvenu mnogim djelima napisanim na brzinu posljednjih godina na ovu temu.

Nažalost, dati primjer je prije izuzetak nego pravilo. Postoje, naravno, i drugi, svjetliji i poznatiji, među njima  i  čisto duhovni uzorci. Međutim, uopšte, suro-gatni «hazarski rječnici», koji i nisu postali vlasni-štvo ozbiljnog čitaoca,  određuju – zajedno s bezbrojnim interpretacijama i imitacijama ove barokno-beživotne pseudo-književnosti – poznato stanje savremene proze na srpskom jeziku. Što je  nepodnošljivo tužno, pogotovo za strane slaviste...

I to bi bilo još tužnije, da nema savremene srpske poezije! Tu zaista vidite kontinuitet tradicije i ogro-mnu moć raznovrsnih talenata ujedinjenih jednim impu-lsom, čije je ime nacionalna čast i dostojanstvo. Mislim da se neću ogriješiti  o istinu, ako kažem da je organska linija koja polazi od Dučića, Rakića, Disa, Desanke Maksimović, i koja se hirovito prelama u djelima Crnjanskog, Svetislava Stefanovića, Momčila Nastasi-jevića i čitavog niza drugih istinskih umjetnika riječi u drugoj polovini HH vijeka, dobila  dostojan produžetak.  Ivan Lalić, LJubomir Simović, Matija Bećković, Rajko Petrov Nogo, nepokorni Dobrica Erić i izuzetno žilavi Milan Nenadić, Slobodan Rakitić, Ranko Jovović, hrabri obličitelj titoizma Gojko Đogo, Milosav Tešić i Ranko Radović, koji su vaskrsli stroge forme klasičnog stiha i estetiku pravoslavnog pogleda na svijet, Dragomir Brajković, sunčani Manojle Gavrilović… U  principu, veoma dugo se mogu nabrajati ova uistinu blistava imena, od kojih je svako neraskidivim vezama povezano sa živim narodnim izvorima.

Poetski svijet srpske dijaspore, kome pripada naša junakinja Zorica Mišić, takođe je direktno vezan za tu tradicionalnu kulturnu stazu. Dovoljno je imenovati već pomenutog Ranka Radovića, čija je poezija ispunjena hrišćanskim optimizmom, postala nova riječ u slovenskoj percepciji svijeta i svemira. Ako je Radović već davno prekoračio granice nacionalnog rasijanja, onda je Đorđe Nikolić i dalje ostao njegov tipični predstavnik. I takođe – nacionalni umjetnik. Za razliku od, recimo, Čarlsa  Simića, koji je postao američki pjesnik. Očuvanje svoje prirode i duhovnog identiteta je, kao što vidimo, ozbiljan problem. To se, naravno, rješava na različite načine.

Tako, na primjer, u stihovima jedne stanovnice Toronta (gdje danas živi i Zorica Mišić), suočavamo se sa snažnim dobrovoljnim pritiskom, strastvenom odbranom svoje srpske prirode, očigledno opozicijom, a često – i bukvalno samo u inat „transatlantskih kaouboja“ i „arhitekata globalnih promjena“. Publicizam stila  je ovdje – svjestan stav, namjerenno naglašen i ogrubljen. Kod Zorice Mišić sve je drugačije. Poetesa ne suprotstavlja sebe Novome svijetu, u kome vidi i „hipnotišuću magiju“ Aurorae borealis, i nesalomivu moć okeana,  i neku  vrstu čisto vaseljenskog opsega golemog, skoro beskonečnog prostora.  I – samo ljepota „divljeg sjevera“.  Možda se tu i otkriva zagonetka: 

ja volim sever,

nekako je moj,

možda zbog silnih snegova,

možda zbog divljih vetrova,

ili sam, naprosto, ja njegova

Šta je to? Čisto lično osjećanje? Ili nešto arhetipsko? Sjećanje na sjevernu pradomovinu, prenijetu s obala Dunava preko beskrajnog prostranstava Atlantika, kako bi konačno sve došlo do tog istog pola? Nikakvog napora nema, uključujući i agresivne slobodne stihove. Ali jasna, pomalo čak miroljubiva slika stiha, često isprepletana s brojnim (ponekad nimalo jednostavnim) rimama. Tako je u „Divljem sjeveru“, tako je i u „Patini vremena“. Vrijeme i prostor.  Prostor i vrijeme.  I jedno i drugo se mogu smanjiti: do pet slogova u strofi i naglog prelaska na domaće detalje, kao u stihovima „Veče“:

veče je tamno,

bezimeni sat,

po putu rasut

zvezdani prah.

tišinu svečanu

jedino para

šuštanje lišća

i zvuk gitara.

„Rov“, „Plen“, „Nije za tebe“, „Eho“  — sve su to, kako bi kazala poetesa, „stari trikovi». Možda, zamka iz sna „hvatač snova» (istoeimena pjesma), „kao  u staroj indijskoj legendi», ili možda – izlaz u „nerealno“, „paralelno“, u „beskrajno“. I tu se iznenada odjednom projavljuje očigledno i jasno ono intimno i skriveno, prenijeto preko okeanskog prostranstva s brdovitog Balkana, s čime se Zorica Mišić, ispostavlja se, nikada nije rastala. Uostalom, ako mala jedrilica „živi u staklenoj boci“ (krhkost i kratkovječnost takvog bića je više nego očigledna), ta sjećanja, koja su praktično od rođenja živjela u srcu male Zorice, i dalje tamo obitavaju. I ne možeš ničim da ih uništiš. Možete razbiti flašu „ali kuća i prozori tamno višnjeve boje i vrata“ zauvijek će ostati. Pored toga, uvijek postoji neko određeno „jedro“ kojemu oni teže.

U poniznoj uzdržanoj, duboko ličnoj, sramežljivo-skrivenoj poeziji Zorice Mišić, slovensko i srpsko leži u slojevima, pod gomilom malih radosti postojanja, a nekada i konvencijama ovog vijeka. Međutim, ova prirodna urođena žila  jaka je svojom dubinskom moći. Često se susrećemo s njenim granama čak i tamo gdje ne treba da se sretnemo s takvim stvarima.

Često se susrećemo sa njenim izdancima čak i tamo gdje nikako ne bismo očekivali da se sretnemo s nečim sličnim.

Imena pjesama ovog ciklusa su simbolična: „Djedov sat“ (opet, metafora vremena), „Stara kuća i devet lipa“ (u srpskom razumu lipa je slovensko drvo, definitivan znak razumljiv svakome), „Moj duh i duhovi mojih predaka“, „Hrast“ (drevni solarni simbol, „materijal za čuvene badnjake – božićne trupce, bez kojih je nezamisliva proslava susreta Sunca svijeta – Bogomladenca Hrista i obnove godišnjeg ciklusa» ... „Fruškogorske šume“ ...  

mirišu bagremom

šume fruškogorske,

po trepavicama mesečevim

igraju vile gorske,

igre svoje praiskonske.

Jedini šumoviti brežuljak na beskrajnoj vojvođanskoj ravnici, Fruška gora, izgleda kao raj na zemlji, usred sređenih glavnih žitnica zemlje. Srpskim Atosom se često naziva ova blagoslovena zemlja koju je opjevao Branko Radičević i Đorđe Marković Koder, jer mnoge svete manastire odavnina ukrašavaju šumovita brda i padine. A ovaj biser Srema je takođe jedan od bisera naše heroine. Tu ona crpi inspiraciju, lokalne slike, preklapajući „hilandarske darove», s „legurom radosti i ljubavi», dragocjeni depoziti pojavljuju se i u njenim drugim poetskim vizijama i sećanjima... Izvor vila, „sjenovite poljane skrivena od bijele svjetlosti“ ... I veličanstvena slika na pozadini iskrenog priznanja:

niotkuda,

usred guste šume,

orlovskih gnezda stena,

i ja, mirisom bagrema

opčinjena

 Ovde, između ostalog, postoji želja da se vrati u svoj iskonski svijet iz daleke i tuđe zemlje i urbanizovanog okruženja. Želja da se postane „brži od sopstvenih mi-sli“ kako bi se na  „vrleti duše“ našla „sreća“, „prozra-čno jutro“ i „večnost“. Ma šta da govorili, nazivi pjesama govore sami za sebe! I premda će među njima uvijek biti mjesta za prostodušno-naivna otkrovenja, i prirodne žeđi za zemaljskom ljubavlju i naklonošću, i naivnim dječjim sjećanjima, uvijek će biti i mudro osmišljenih tih malih radosti, koje prerastaju u „bezgranične“ i „nestvarne“, u ono što sama pjesnikinja ne vidi samo kao slatki san, već kao neku vrstu tajanstvenog sliva, zagonente granice stihije, „granice vode i neba:“

vetar vija odbegle sne,

tera ih daleko od jave,

dalje, najdalje,

na horizont...

gde vode se najjače plave.

odgoni vetar snove,

baš tamo gde treba,

gde spajaju se

more i linija neba.

Čini se da je to isti „oholi vetar“ što „sa puno snega ravnicom kandžija“, „drveću snenom povija grane“, i „predeo što nanovo mađija“ samo običan crtež, elegantna slika („severcem slika najlepši gvaš“). Međutim, „obasjajući jaglac od trešanja” i „površinu jezera uzburkanom”, on se na kraju stapa sa samom prirodom naše heroine, postajući dio njene duše i tijela. I tako, „podižući panonsku prašinu” (sve se vraća u normalu!), ona je već spremna za ulazak u vječnost. Tako, skromno i nenametljivo, završava se sljedeći slovenski ciklus Zorice Mišić, gdje se ono duboko lično i beskrajno dragocjeno, ponekad, možda i neuobičajeno, ali uvijek na organski (i skladni) način prepliće sa glavnim konstantama nacionalnog postojanja. U tom je skrivena moć i uvjerljiva istina njene diskretne poezije.

Ilja Čislov