15.02.2024.
Novosti

Promovisana knjiga "Dah i prah" Svetozara Đurišića

 

 

 

Promocija knjige poezije Svetozara Đurišića “Dah i prah” održana je sinoć, u amfiteatru Srednje stručne škole. O knjizi su govorili Jovanka Ljubenko Matunović, Perivoje Popović, moderator Milan Vujović i autor.

“Ima pjesnika koje sam prvo zavolio zbog njihovih pjesama, Sveta sam zavolio zbog njega, a tek onda zbog njegovih stihova. Kad čitam njegove pjesme – pjesme rime, duše, sjete, čežnje, bjeline, umnosti, bogougodnih misli, patriotizma kojim se ne gordi, nego ga živi, pazeći da ne ogrebe nikog oko sebe, vidim Sveta, njegov lik i veliku glavu na kojoj, suprotno očekivanju, dominiraju oči, ne brada. Vidim ga u svakoj pjesmi”, kazao je u uvodnom dijelu moderator programa Milan Vujović.

Prije no što je dao riječ onima koji su, kako je istakao, pozvaniji da govore o Svetu i njegovoj poeziji i zbirci „Dah i prah“, Vujović je pročitao dvije pjesme – “Ti drumovi bijeli“ i „Bijeli dani“.

Novinarka Jovanka Ljubenko Matunović je u osvrtu na Đurišićevu poeziju kazala da “pisati o poeziji, baš po disciplini ‘na dah’, može samo pojedinac, unaprijed baš kao ja izuzet iz obzira, prigodnih plemenskih zdravica i površnih čaršijskih osvrta”.

“Osvrt u uzvišeno, gotovo onostrano, traži sasvim drugačiji pristup. Ukoliko je takvo pristupanje razumljivo autoru i prihvatljivo stihotvorcu, onda je i duhovno igralište lišeno zarđalih zapreka i izgubljenih stvarčica koje se prozaično i najčešće, u domaćim prilikama, traže i lijepe uz biografiju autora”, nadahnuto je kazala LJubenko Matunović.

Svetozar Đurišić je, istakla je, sam, osoben i svojeglav, umjesto nagrada u zbirci “Dah i prah”, pobrojao prijatelje ne prisvajajući ih.

“Obziran, uman, umno je i s distancom sebe prepustio njihovim riječima. Ogrnuo je uglednike njihovim imenima i tako najbolje preporučio put kroz izabrane stihove koji su decenijama opsjedali njegovo ognjište i izvorište. NJegovi, umjesto nagrada, Timotijev, Vučinić, Rakčević, Milošević i Hristilišta, Radović, a tek Ranko Jovović, među anđelima traže zagubljenu odu o svima nama prolaznima, prahu i pepelu na sunčevom ognjištu”, navela je LJubenko Matunović, dodajući da je Svetozar Đurišić bio i jeste mnogo sigurniji pod okriljem jasno definisanih, moralno prečišćenih nacionalnih tema.

“Njegovi ‘Vidovdani’, Darine marame od sunca satkane, Milunkine kule u kojim bi smjestio i zavičajnu Đurišićevu, okađenu Bojićevim tamjanom sa Svetog Vida i raspet na krstu sile, kao Amfilohije, nisu pjesnički zapis nego svenarodni krik, trajni prilog”, kazala je.

Pjesnik rodom iz Doljana iz Kuča, Perivoje Popović je rekao da mu je izuzetna čast da govori pred ovakvim skupom o ovakvom piscu.

“Prva moja knjiga dok još nijesam znao da čitam, a čitao je moj otac Radomir sin Milovanov, jeste knjiga ovog pjesnika. I među tim knjigama, pjesmama, sjećanjima na prva pjesnička spoznanja jeste i ‘Kula Đurišića’. Da nije rođen u sjenci Kule Đurišića, možda mi noćas ne bismo slušali ove riječi. Ovog ljepotana pamtim od 1968. godine prošloga vijeka. Zajedno smo studirali na nekad prestižnoj Pedagoškoj akademiji”, prisjetio se Popović.

Govoreći o razlici između Đurišićeve i svoje poezije, između njegove i svoje riječi, Popović je kazao:

“Moja riječ pokušava da blaži i onamo gdje pomoći nema, a njegova riječ razara nečovječnost. Time on stiče pravo da se o njegovoj poeziji govori bez straha da će ijedan kamen sa Kule Đurišića da se oburda.

On je učinio da mi danas ovdje slavimo uz njegovu poeziju, da slavimo vino, ljubav, crmničko vino. Ali, više od svega, mi slavimo poeziju – najveću slobodu ljudsku, ljudsko postanje, postajanje, biće, ljudsku suštinu, suštinu postojanja. Suštinu stvarnosti, kakva god da jeste, tumače četiri oblasti: religija, nauka, filozofija i poezija. Jedino u poeziji dva i dva može da bude koliko hoćemo i koliko možemo, a to koliko može Svetozar Đurišić, rekli su moji prethodnici Matunović i Vujović”, rekao je Popović.

“’Dah i prah’ Svetozara Đurišića, izabrane pjesme (a ima i starih i novih) je formula kako se pravi jedna dobra knjiga od dobrih knjiga. Dakle, kad pjesnici ili kritičari prave izvode iz knjiga ili prave izbore, često pokvare knjigu – onu na koju su se ‘navrzli’. Ova knjiga ima sve osobine dobre poezije. Đurišić je pjesnik tradicionalnog duha i daha, ali odjevenog u jednu savremenu, angažovanu dimenziju. Đurišićeva poema o Milunki Savić mogla bi da se napiše i o Jovanki Orleanki”, ustvrdio je Popović. U pjesmama Svetozara Đurišića, kazao je, saopštena je, iznijeta kao na filmskom, kao na slikarskom platnu, sudbina pjesnika, sudbina poezije u vremenu vječne tame i vještačke inteligencije.

“Đurišić je ispunio taj duh u očuvanju poezije, tradicije i čovječnosti. Niko nam neće dati ni slobodu, ni pravdu, ni pravo, ako je sami ne zgrabimo. To nam poručuje ovaj mladić od skoro osamdeset godina”, kazao je Popović.

Praveći paralelue među stvaraocima, za Svetozara Đurišića je rekao da je pjesnik Crmnice, za Šantića da je pjesnik Mostara, Boru Stankovića da je pjesnik Vranja, uz napomenu da su “ovakvi pjesnici, pjesnici svijeta, pjesnici koji slave slobodu, pjesnici koji slave poeziju, pjesnici koji slave čovječnost”.

“Sveto je dobar čovjek, nesklon kompromisima bilo koje vrste. Njemu i njegovoj poeziji i vasiona je mala, a čitavog života je bio i ostao vuk samotnjak. I sad ne mogu da shvatim da me preskočio citirajući, na kraju knjige, drugove i prijatelje o njemu i njegovoj poeziji. Mene nema… Ali, dobro, najlakše je zaboraviti prijatelja, a i, objektivno, on svojom ljudskošću razoružava, tako da sam mu oprostio”, našalio se Milan Vujović, najavljujući Đurišića.

Pozdravljaći i zahvalivši se okupljenima, Đurišić je kazao da je zbunjen jer ne zna kako da ovo veče dovrši.

“Htio sam da govorim poeziju i isključivo poeziju, međutim ljubav prema mojim pjesmama iz ove knjige je u sjenci moje tuge za mojim upokojenim prijateljima. Knjigu sa ovim naslovom ‘Dah i prah’ priredio je i pripremio za štampu moj sinovac Petar, odvajajući vrijeme koje mu je bilo potrebno za studije da bi meni učinio radost”, objasnio je i dodao da “čitanje pjesama može da skrati, ali priču o prošle godine upokojenim prijateljima, ne može”.

“Tu je, na prvom mjestu, moj unučić Matija, preminuo poslije šestog mjeseca života. To je unuk moga brata, ali kako ja nemam svoju porodicu, čitav mi se svijet na njega naslanjao… Zatim moj rođak Dušan Duško Đurišić, koji je bio ponajbolji đak barske Gimnazije i ponajbolji student matematike na Beogradskom fakultetu, koji je osam godina radio na Institutu u Vinči, a ostalo vrijeme proveo kao profesor na Vojnoj akademiji. O Dušanu moram reći riječ više, jer on to po svemu zaslužuje, On je bio jedan od većih ljudi, ne samo u bratstvu, već i u našem plemenu”, kazao je Đurišić.

Pomenuo je i sestričnu Jelenu Markuš, kćerku Andrije Markuša poznatog arhitekte iz Podgorice, autora preko 50 knjiga iz oblasti arhitekture. U sjećanje je prizvao i Nenada Badanja, koji je “napravio najveći kompliment za njegovu poeziju”:

“Jedva čekamo da umreš, da bi se zorili s tobom”!

 Govorio je i o Draganu Dragu Petra Lekovića, tvorcu NVO “Dani Skadarskog jezera” i utemeljivaču Festivala poezije o vinu u Virpazaru.

Stihove poklanjam i živima i mrtvima, rekao je Đurišić, naslanjujući se na onaj stih Stevana Raičkovića iz poeme o Crnom Vladimiru :

 

Sve što je ikad imalo

Život, do ure udesne,

O nije mrtvo nimalo

(Bar neke noći čudesne).

 

Vrlo emotivnim kazivanjem pjesme “Dah i prah” koja je, kako je autor objasnio, posvećena njegovom rano preminulom unuku Matiji, završeno je književno veče Svetozara Đurišića.

 

www.barinfo.me