„Srce u očima vrane“ - ili moderno oslikavanje „tuge u očima vječnosti“ mladog pjesnika Danila Pečurice

„Srce u očima vrane“ -  ili moderno oslikavanje „tuge u očima vječnosti“mladog pjesnika Danila Pečurice

Prije skoro tri godine kada smo započeli rad sa mladim stvaraocima dobio sam na uvid rukopise mladog i modernog, crnogorskog, pjesnika Danila Pečurice.

Ono što je ne samo mene, već više nas stvaraoca iz „Nekazanog“, začudilo je pesimizam koji je izbijao iz svake pjesme mladog stvaraoca a koji nije priličio njegovim godinama.

   Posle iščitavanja i sagledavanja tekstova zaključili smo da je potrebno da se energičnije borimo za mlade tj. mlade stvaraoce.

U današnjem vremenu turbo folka, realitija i izgubljenih osnovnih vrijednosti savremenog društva i porodice svjedoci smo da sa mladim stvaraocima u savremenom društvu praktično niko ne radi.

    Jedino u toj borbi ostaju nastavnici tj. profesori u školama na prvoj liniji odrane lijepe i pisane riječi ali zbog obimnosti posla i radnih zadataka ne stižu dalje.

„Veliki“ pjesnici zaboravljaju kada su oni bili „mali“ i mladi stvaraoci su prepušteni sami sebi -  na kraju odustajući od poezije jer ih „veliki“ ne priznaju..

      I tako smo mi u Udruženju „Nekazano“ počeli da „brusimo“ možda pomalo i grubo našeg mladog pjesnika svjesni da posjeduje dobar pjesnički potencijal koji se mora paziti i njegovati.

   Kao svaki mladi stvaraoc maltene svaka njegova pjesma poplavljena je i vapi sa riječju tj. pitanjem:“ Zašto“? I nebi valjalo da je drugačije. Na isto to pitanje a na simpatičan način on pokušava na sebi svojstven način da da svoj mladalački odgovor.

     Ono što se iščitavanjem rukopisa ističe je to da nam Danilo u svojim pjesmama nudi bezbroj slika koje se graniče sa fantazijom, a na kojima bi mu pozavidjeli i priznati pjesnici, na simboličan način govori o „izgubljenim dušama“ u vremenu „crnih špilova“.

“Zašto smo hrpa koja piše istoriju,

a međusobno ćutimo k᾽o kaktusi,

zašto puštamo da nas muk izjeda?”

(Izgubljene duše)

Zašto puštamo ove duše jadne?Alaudirajući na izgubljenost mladih u ovim vremenima kada nam je špil života po nekom pravilu dodijelio „crni špil“.

“Crni jadi a još crnji dani,
crna svjetlost me grije iznutra.

Mi smo sami, nestrpljivi, ti i ja.”

(Crni špil)

U  „vražjem krugu“ uvijek kruže „vrane“ i izazivaju duhovno umiranje i to „odmah“!

“Zašto?
Zašto?
Zašto ne mogu da izađem

a da se ne ozlijedim? “

(Vražji krug)

Ne mogu a da ne primijetim nenamjernu sličnost sa pjesmama čuvenog Edgara Alana Poa i njegovog “Gavrana” samo što naš Danilo ima svoje vrane.

“Oko mene kruže crne vrane, kao neki demoni,

ja ih pitam kada ću umrijeti,

one kažu:

Odmah...”

(Vrane)

Poučen pričama iz naše istorije on na simpatičan i originalan način idealizuje olovne kugle, kubure i sablje. Sablja mora da bude jaka i laka, ja bih rekao baš kao i pjesma. U pjesmi sablja daje nam do znanja da može čovjeka lako da iskasapi, podsvesno misleći na Riječ! Kasapljenje sa riječju je gore nego – uzimanje života.  Kad se uzima život uzima se i riječ!

“Kao da je metal hranljiva materija,

a vatra vazduh

u samom ognjištu pakla se sa ljubavlju kuje.

Da bude oštra a laka, to je najbitnije.”

(Sablja)

Riječ je sablja. I on se  trudi da riječi lijepo koristi tako da kazuje na moderan i slikovit način sve ono što njega i njegovu generaciju  kao mlade ljude muči u ovom vremenu otuđenosti. Naravno, u pozadini svega toga  tihuje Ljubav!

Otac savremenih Olimpijskih igara Kuberten rekao „Važno je učestovati“ a kao odgovor n ate riječi naš mladi pjesnik u pjesmi kaže:

„Svuda gubim,
Sebe svog gubim,

u zori bezdanog novca

i terora života,

dok zora poručuje: Ne predaj se!”

(Svuda gubim)

On se posle svega ponovo nada, vjeruje  i čeka da se srce vrane i tijelo glinenog goluba pretvori u Feniksa!

“Kap po kap, srce vrane, tijelo glinenog goluba

koji čeka da se spali i pretvori u veselog feniksa,

što zanat ljubavi baci i ne kuje.”

(Kap u zenici moga srca)

Ne možemo da ne vidimo da Danilo Pečurica izrasta u vrsnog, mladog, pjesnika koji mnogo obećava koji svojim stihovima nosi “tugu u očima vječnosti”!

“Sama tuga srcem vlada,

sama tuga u snu odgovara,

a ja se topim i postajem atom.

U smrt utonem,

u vječnu tugu se dam.”

(Tuga u očima vječnosti)

Nadamo se da će u skoroj budućnosti sa trenom doživljene prave ljubavi njegov pjesimizam postati  prošlost i da će nas naš Pjesnik obradovati  nekim veselijim stihovima! Stihovima ljubavi!

Pa mu na kraju kao uspješnom,mladom, stvaraocu koji je ozbiljno zakoračio u svijet poezije želim da svaka njegova naredna pjesma bude svijetla „sablja“ koja će  osvetljavati lijepu riječ. I pjesmu!

Labud N. Lončar