Staza pepela - osvrt na zbirku pjesama Ružice Ruške Ciko
Kažem zbirka pjesama a mislim zbirka emocija. Tu nema sredine, nema hladnokrvnosti, od prvog do zadnjeg stiha složene i spletene emocije. Poezija koja nije pisana olovkom već srcem.
Možda i suzama.
E došla si!
I u te je riječi stala cijela knjiga. Baš svaki stih i sve emocije.
Sestra i brat dva tereta na jednim leđima. Zajedničkim. Baš kao što i pjesnikinja kaže: Spusti malo taj teret da i meni bude lakše.
Staza pepela sa raskršćem. Na jednoj strani je sreća a na drugoj tuga.
Jedno sjećanje na crvenu jabuku.
Prošlost koja je odredila sadašnjost i budućnost.
Sirotani koji su nahranjeni kao gladni ptići.
E došla si!
Pozdrav svom drugom ja i svojoj utjehi ispod sve tuge koja je zalila srce.
Sjećanje na pojedenu crvenu jabuku i vrijeme bez utjehe.
Jecaj zna da zataji i da se pretvori u osmijeh pokriven bledilom ispred mermerne ploče.
U sestri bratska tuga jača od sopstvene. Da došla je...Da sa onih leđa uzme svoj dio tereta.
Da bude uz njega dok je sam.
Jer bol i tuga se mogu podijeliti.
Sa bratom...
Goran Radičević