U momentu

U momentu

Vjerovatno niko od japanskih haiđina u stara vremena nije mogao slutiti da će se haiku pisati u cijelom svijetu. Ta mala velika pjesma je odraz  japanskog načina života u kojem nema puno suvišnih stvari. Tako je i njihova   poezija   a   i   proza   oslobođena   od   širokih deskripcija i bavljenja nevažnim koji su tako česti u našoj i zapadnjačkoj književnosti.

Kad govorimo o japanskoj haiku poeziji moramo biti svjesni da to nijesu pjesme onakve kakvim mi shvatamo pjesmu. Ta tradicionalna poezija nema stihove i strofe, ona se sastoji od fraza.Sam haiku se sastoji od dvije fraze sastavljene u tri linije od 5, 7, 5 slogova. Prva fraza je jedna linija i  najčešće je tema haikua.  Druga fraza je od dvije linije i sasvim je odvojena od prve a često i suprostavljena prvoj. No ta pravila nijesu striktna. Haiku može buti napisan i kao jedna linija od sedamnaest slogova ipak sa dvije fraze, a često se dešavalo da prva fraza ima dvije linije a druga jednu.

Postoji kao što je Vukosav i izabrao za ovu knjigu više formi japanske poezije. On se najviše pozabavi sa tri:  haikuom,  senrjuom  i  tankama  ali  ogledao  se  i  u drugim pa čak imamo i nekoliko uspješnih haibuna. Nije mu  bilo  lako  kao  što  nije  lako  nijednom  nejapancu. Morao je dok piše da zaboravi sve o klasičnoj poeziji, o interpunkciji, da ograniči upotrebu glagola. I da pređe ko zna koliko kilometara jer haiku i ostale forme tradicionalne japanske poezije i proze se ne pišu u kući. Strpljivo je zapisivao svoje doživljaje, svoja viđenja prirode,  svoje  doživljavanje  raznih  ljudskih  karaktera.

Ima u njegovim senrjuima i tankama i pogleda u prošlost. Sve je to trebalo kasnije sa tih beleški prepisati, srediti i pretočiti u prvu njegovu haiku knjigu. Kad sam ga upoznao prije par godina već tada je imao u glavi skicu te knjige. I uspio je.

Vukosav Delibašić prati tradiciju starih haiđina. Njegova haiku  poezija nije mrtvi  dekor ili  filigrantski izglačan nakit. Njegovi haiku su životni, realni, ovovremeni  i  ostavljaju  čitaocu  mjesta  za  umetanje svojih misli i svog viđenja. No to nije oponašanje japanskih autora već pravi gorštački doživljaj prirode i života. Navodeći čitaoca da osjeti naš balkanski, često planinski dah trajanja doživljenog kroz čitanje i sa naracijom svojstvenom njegovom okruženju on često nije ni sam svjestan onog što je zen u njegovim djelima. To će otkriti čitaoci jer će vidjeti da nije sve napisano u tim kratkim  poemama.  Vidjeće  da  ima  nešto,  ono  što  ne umiju da objasne ipak znaju šta je.

Vukosav nije puno brusio svoj doživljaj. Uobličio ga  je  u  haiku  ili  druge  poeme  i  ponudio  ga  čitaocu, takvog kakav je, da on sam nađe još neku ideju, još neki moguć nastavak doživljaja, drugim riječima da i čitalac postane autor nastavaka ili drugačijih viđenja haiku doživljaja.

Moj savjet čitaocima ove knjige je da ne posmatraju  ove  poeme  kao  klasičnu  evropsku književnost, već da ih čitaju otvorenog uma ne za ono napisano   već   za   ono   što   nije   napisano   a   jeste   u napisanom. Mogu samo da se zahvalim Vukosavu Delibašiću što se osmjelio i napisao ovo djelo.

Goran Radičević