Zvuci djetinjstva - Milojka Banduka Jovović

Zvuci djetinjstva

 Djetinjstvo je vrijeme  u kojem se u životu svakog čovjeka susreću prošlost i sadašnjost. Raste sa budućnošću i, što je čovjek stariji, postaje primamljivije, a samim tim i draže, kao i sve što čovjek želi, a postaje mu nedostižno.

    Kad se nađemo pred književnim djelom sa ovakvim naslovom, očekujemo slike mladosti, razdraganosti, bezbrižnosti, smijeha. U pjesmama Milojke Jovović malo toga ima. Ona govori o vremenu i djetinjstvu u kojem djeca zavičaj i drage likove rano prenesu u sjećanje. Odatle ih, zaustavljene i sakrivene, čuvane od vremena, starosti i novih događaja, gledaju sa  sjetom, čežnjom, ljubavlju i bolom. Ispod nagomilanih godina prosinu  čempresi, breze, selo, vodenica, zvijezde, mjesec, sunce-lijepe slike prirode kakve se mogu ponijeti samo iz zavičaja.

     Pjesnikinja ih ne doživljava kao prirodne pojave, nego kao nešto blisko i drago, kao  živo biće: mjesec luta, uspavljuje zvijezde, zvijezde i mjesec se zagledaju u zemlju. Tako personificirani motivi su slika nježnosti i tihe radosti, uspavanka za radoznala dječija čula.

      To su slike iz njedara.

      Slikovitost pjesničkog jezika u ovoj zbirci vrlo često je zgusnuta u jednu riječ: jedna riječ-jedna slika, bogata, emocionalno sadržajna, otvara se dalje kroz stihove do prepoznavanja suštine misli, poruke. U pjesmi „Slike iz njedara“ potok biseri; upotrijebljeni glagol  budi  radost i nudi nam sliku potoka koji se raduje sunčevim zracima i od sreće svjetluca, bljeska, iskri. Slika iz sjećanja prerasta u ponos, postaje osnova kojom se popunjava vidik  budućnosti. Čovjek ne može zaboraviti slike i trenutke koji su ga činili srećnim.

      Motiv svjetlosti kao simbol radosti  prisutan je u pjesmama na početku zbirke. Iz pjesme u pjesmu on raste, da bi kulminaciju dostigao u „Pjesmi srca“:

„Kad nosiš pjesmu  u srcu,

Sve se u pjev sjati.

Diže se nebu suncu

Svijet okrilati

Ovakvim izborom i rasporedom riječi pjesnikinja metaforično govori o radosti stvaranja. Glagoli sjati, diže, okrilati puni su zanosa, elana; pjesma blješti od svjetlosti, radosti, nosi u visine. Suština doživljaja slike prepoznata je u nemiru, želji da se doživljeno pretoči u riječ, stih...

     Prošarica /maslinjaka/ je još jedan u nizu značenjski višeslojnih izraza u jeziku pjesnikinje: vizuelna slika svjetlosti koja probija kroz maslinjak, stvarajući sjene i nudeći primamljiv hlad od ljetnje žege. Uz zvuke cvrčkove pjesme, doživljavamo jednu idiličnu sliku zavičaja, primamljivo mjesto gdje ćemo predahnuti, sastati se ponovo  sa sobom, životom i sjediniti sa  prirodom.

       I biti spremni na njenu promjenljivu ćud. Jer, nebo postaje varljivo, sunčeva svjetlost.

nepostojana. Kontrastnom slikom spržene bijele breze pjesnikinja nagovještava da se priroda mijenja, da se u vasioni dešava nešto što unosi nemir, pokreće prirodu da zavija rane i kadi/liječi brezu i cvijetnjak. Sve živo pokušava da se skloni - i čovjek i pas.

 Svjetlost polako nestaje, a sa njom i život i radost. Proljeće koje dolazi ne miluje toplim sunčevim zracima, nego grize, ujeda, bori se... za svjetlost i toplotu.I toplinu. Zvukovi se stišavaju. Svjetlost i radost padaju  na dno. Nastaje  tama i muk kao predosjećaj da dolazi nešto strašno, dotad neviđeno.

     Svjetlost i tama su kontrastne okosnice ove zbirke, čije pjesme izlaze iz okvira opisnih i prerastaju u misli o životu u jednom vremenu. Ta dva motiva su simbol dobra i zla, radosti i tuge, života i smrti i kao takvi u vječitom  su sukobu.

     NJegove posljedice su prikazane kroz slike kolona ljudi koji napuštaju svoja ognjišta. Baka i djed, kao jedini  oslonac i simbol nježnosti i ljubavi, simbol životnog iskustva, nemaju odgovore na postavljena dječija pitanja. Oca i majke nema u pjesmama, a s njima ni sigurnosti, ni topline. Svijet je ostao bez ljubavi.

Tama je obavila dječiji svijet iz kojeg oni ne znaju put. Dječiji snovi su izgubljeni, „dušu razapinju krici“...

      Prisutni lik dječaka podstiče čitaoca da prati njegovu sudbinu. Stih prerasta u priču o zlom

vremenu u kojem dijete ne živi život, nego ga se sjeća: izranjaju slike napuštene kuće, naraslog korova koji svjedoči da tu odavno niko ne živi; tišina u kojoj šarov, dvije mačke i kokoška bjelka iščekuju odbjeglu čeljad pojačava bezvučnost prostora i  ističe veličinu tragedije.  Dječak ne pita više iz dječije radoznalosti „Kako će jutro doći“, nego iz želje da osvane novi svijet. On ne razmjenjuje igračke sa drugarima iz zavičaja, jer ni drugara ni zavičaja više nema. Dijete je postalo stanovnik jednog nehumanog svijeta koje ne priznaje pravo na ljubav i zavičajnu toplinu. „Hvala drugarima svijeta“, kaže dječak i time svoju sudbinu i sudbinu svojih drugova postavlja na planetarni nivo, pokazujući kako je malo potrebno za dječiju sreću: „Moja je sreća baka, šarov,/i one dvije mačke“. Kontrastna slika planete kao nečeg velikog, sveobuhvatnog, moćnog i dječaka koji nesigurno, sa strahom viri iz tuđe sobe je prijekor čovječanstvu zbog izgubljene humanosti. Usamljen, tužan, bez ljubavi, „čekajući osmijeh“, u bolu  što 

„ niko nije/spustio ruku/ na mekanu kosu plavu“, dječak je simbol patnje čiji vapaji prerastaju u krike. NJih ne čuje ni Bog: „milosrdni  anđeo“ uređuje svijet po principu sile i bezdušnosti.

Svijet bez ljubavi je hladan, nemilosrdan.

    Rat  90-tih odnio je mnoge živote, prekinuo mnoga djetinjstva. Prećutao mnoge žrtve. 

     Pjesme Milojke Banduka Jovović su zapisi duše, doživljaj „ greške“ čovječanstva, kako baka kaže u jednoj njenoj pjesmi, ali koju svijet ni danas ne priznaje kao grešku. Ogorčena zbog takvog stava, pjesnikinja ostavlja svjedočanstvo o jednom vremenu kad je čovjek zaboravio da je čovjek  i srušio sve etičke principe na kojima počiva ljudskost.

      Time ovo književno djelo pruža čitaocu mogućnost da sagleda sebe u  svijetu u kojem živi i da se odredi prema onome što je negativno i nemoralno. Očekujući da progovori još jedan David Štrbac, pjesnikinja poziva na javnu osudu nasilno oduzete teritorije, ognjišta, djetinjstva, života.

  I, što je vrlo važno, ona ne gubi nadu da će svijet opet postati lijepo mjesto. Hrišćanski vjeruje da će ljudskost vaskrsnuti, da će se opet šarati vaskršnja jaja, ići na plažu, slaviti rođendani, jesti salnjaci...da će djeca osvojiti svoj svijet  u miru, između maminih serija i tatine kladionice

Ona želi da zvonik ljubavi raste i kaže:

„Kako su čvrste strune ,

                        Što vežu naše Djetinjstvo.

Dopiši

Koju notu,

Da pjevamo životu.“

     Pozivajući na zajedništvo i slogu, ukazujući na život i ljubav kao imperativ, kao da ponavlja misao iz  uvodne pjesme „Saće ljubavi“:

„Čovjek  je radost                                                                               I ljubav“.

     Iako posvećena djeci, Milijani  i Milošu,  sa  ostalim pjesmama ona čini jednu cjelinu,  saće ljubavi  za svu djecu. Pjesnikinja želi da sretno rastu  i kaže :

„Nebeskom svodu

Budite bliži.

Zvijezde su

U sunčevoj žiži“.

   U  našoj novijoj književnosti nema  lirike sa sličnom tematikom. A ako nešto nije opjevano, ako o njemu nije pisano, čini se kao da se nije dogodilo.

  Ovu zbirku dječijih pjesama smatram vrhuncem traganja pjesnikinje za odgovorima koji bi razjasnili prošlost, sadašnjost i bili temelj budućnosti njenog naroda. I pojedinca. NJena poetika, ljubavna, socijalna, satirična, opisna, uvijek je i neizostavno i rodoljubiva-pjesnikinja ne vidi mogućnost ostvarene  lične sreće, ni društvene, ukoliko zaboravimo patnju i stradanja kroz koja smo prošli i heroje koji su se sa nama borili. A u ovoj zbirci heroji su djeca koji su iz tog stradanja izašli sa ranama i ožiljcima koje može samo izliječiti ljubav i svijest da na njima svijet ostaje. A mi im moramo u tome pomoći.

     Toplo preporučujem da se ova zbirka pjesama štampa, da stekne  čitaoce i dokaže  kao književno djelo svoju estetsku, etičku i moralnu vrijednost.

                                                                                                                                         Mira Malidžan, prof