04.05.2018.

Novosti

Šaputanje ljubavi urlikom vučice

U poemi o ljubavi kako nam autor govori a pod imenom „Vučici“ nailazimo na nježna šaputanja urlikom vučice. Predstvljajući nam vučicu kao simbol ljubavi, snage i očaja. Ali preovladava LJubav!

Radičević je inače prepoznatljiv pjesnik svog ličnog i prepoznatljivog stila koji spaja let orla, nevidljivo prisustvo žene, medeno srce, ikonu na zidu, Lim i Tifran, drago kamenje i borovi miris duše Žene!

Ostajući dosledan i željan svoga rodnog kraja, a uspomenama i ličnom sudbinom opterećen pjesnik kaže:

„kada se sjetim ko sam ugrizao bih nebesa,

taj blesavi svod što se iznad glava plavi

i što ponekad suze božije na mene stresa

dok čekam uzalud...Jer neće da se javi.“

Na originalan i iskren način govori ženi koliko misli na nju sledećim stihom:

“ Nikad nogom nijesi stupila

U ovu sobu iz koje ne izlaziš“

Nastavljajući u svom stilu:

„jutros sam opet

prosuo behar po rukama

tvoje grane su cvetale

cvijetom zove“

i odmah dodaje čulno i umno:

„jutros sam opet

čuo urlik vučice

iz gore

i opet probudio dan

svojim urlikom“

pretvarajući i sebe u usamljenog vuka, podsjećajući svoju „vučicu“: “ znaš kako si

ušla u moj život kao u sobu?“

I kao stari, iskusni, vuk samotnjak nastavlja:

„u noći kad se Mjesec kupa u moru

a moć vilinska ti iz oka sine

moram da ispratim pjesmom vuka

tvoju pjesmu“

Svoju lutajuću prirodu i slobodu i prirodu svoje vučice opisuje riječima:

„Lutamo od čerge do čerge

Divlji i nesputani navikama

U tvojim očima nebo

U mojim ti“

I ponovo se sa obale mora vraća svom Limu, pored kojeg je odrastao i doživo i LJubav i Bol:

„Mjesec je pao u more...On me kune

što sam postao melem za tvoje rane

i odjek za tvoje strasti krikove

a on je volio zelene oči uplakane

više nego na mom Limu bukove.“

NJegova vučica ima: „način da ćuteći kaže milion riječi duši koja shvata“ i zbog toga je ljubi“ kao kiša travu pitomu“.

I „Tiho, kao cvijet cvijetu šapućem ti ljubav“.

I kao samo što pjesnik majstorski umije da pretvori vučicu u pticu koja pjeva:

„ptico u gnijezdu sa krilom u nebu

pjevaj“

Identifikujući ženu kao tuđu pjesmu a koju bi volio da ima , Radičević kaže:

„tuđa pjesma

a nađe ti srce

kao strijela“

Da bi nastavio „kad kreneš zaboravi da me zaboraviš“ izjednačavajući je sa ikonom i originalno kaže:

„Ikona na mom zidu

ima tvoj osmijeh

iz zelenih očiju

gleda me ljubav

ne skrivaš lice

i ne nosiš veo“

Vraćajući se sa morske obale nao balu Lima i poistovećujući se kaže:

“ Lim i ja smo jedno

i njegova duša

govori iz moje duše“

i nastavlja ..

„Pišem ti...

o ruži žutoj

procvetaloj kraj zida

do kojeg sam

tvojim očima vođen

prošetao tog kišnog dana“

pronalazeći

„dvije duše zvijeri

bijela vučica i vuk

raspaljuju se uzajamno

dok se ne stope u ispunjenje

i dok režanje ne jekne

kroz svemir“

Na kraju, ne možemo se oteti utisku da je Radičević nepopravljivi sanjalica, nježni pjesnik koji šapuće na morskoj obali kao da je pored Lima i podsjeća svoju „vučicu“:

„Rekla si da svaki dan

dozovem vučicu i vuka...

Iz moje sobe

često se čuje režanje,

moja se soba

u divlju šikaru pretvara

a desnom rukom hvatam

oblake...

Sa tobom.

Rekla si da svaki dan

gledam ti zenice

i oči tvoje kao trava zelene,