Šaputanje ljubavi urlikom vučice
U poemi o ljubavi kako nam autor govori a pod imenom „Vučici“ nailazimo na nježna šaputanja urlikom vučice. Predstvljajući nam vučicu kao simbol ljubavi, snage i očaja. Ali preovladava LJubav!
Radičević je inače prepoznatljiv pjesnik svog ličnog i prepoznatljivog stila koji spaja let orla, nevidljivo prisustvo žene, medeno srce, ikonu na zidu, Lim i Tifran, drago kamenje i borovi miris duše Žene!
Ostajući dosledan i željan svoga rodnog kraja, a uspomenama i ličnom sudbinom opterećen pjesnik kaže:
„kada se sjetim ko sam ugrizao bih nebesa,
taj blesavi svod što se iznad glava plavi
i što ponekad suze božije na mene stresa
dok čekam uzalud...Jer neće da se javi.“
Na originalan i iskren način govori ženi koliko misli na nju sledećim stihom:
“ Nikad nogom nijesi stupila
U ovu sobu iz koje ne izlaziš“
Nastavljajući u svom stilu:
„jutros sam opet
prosuo behar po rukama
tvoje grane su cvetale
cvijetom zove“
i odmah dodaje čulno i umno:
„jutros sam opet
čuo urlik vučice
iz gore
i opet probudio dan
svojim urlikom“
pretvarajući i sebe u usamljenog vuka, podsjećajući svoju „vučicu“: “ znaš kako si
ušla u moj život kao u sobu?“
I kao stari, iskusni, vuk samotnjak nastavlja:
„u noći kad se Mjesec kupa u moru
a moć vilinska ti iz oka sine
moram da ispratim pjesmom vuka
tvoju pjesmu“
Svoju lutajuću prirodu i slobodu i prirodu svoje vučice opisuje riječima:
„Lutamo od čerge do čerge
Divlji i nesputani navikama
U tvojim očima nebo
U mojim ti“
I ponovo se sa obale mora vraća svom Limu, pored kojeg je odrastao i doživo i LJubav i Bol:
„Mjesec je pao u more...On me kune
što sam postao melem za tvoje rane
i odjek za tvoje strasti krikove
a on je volio zelene oči uplakane
više nego na mom Limu bukove.“
NJegova vučica ima: „način da ćuteći kaže milion riječi duši koja shvata“ i zbog toga je ljubi“ kao kiša travu pitomu“.
I „Tiho, kao cvijet cvijetu šapućem ti ljubav“.
I kao samo što pjesnik majstorski umije da pretvori vučicu u pticu koja pjeva:
„ptico u gnijezdu sa krilom u nebu
pjevaj“
Identifikujući ženu kao tuđu pjesmu a koju bi volio da ima , Radičević kaže:
„tuđa pjesma
a nađe ti srce
kao strijela“
Da bi nastavio „kad kreneš zaboravi da me zaboraviš“ izjednačavajući je sa ikonom i originalno kaže:
„Ikona na mom zidu
ima tvoj osmijeh
iz zelenih očiju
gleda me ljubav
ne skrivaš lice
i ne nosiš veo“
Vraćajući se sa morske obale nao balu Lima i poistovećujući se kaže:
“ Lim i ja smo jedno
i njegova duša
govori iz moje duše“
i nastavlja ..
„Pišem ti...
o ruži žutoj
procvetaloj kraj zida
do kojeg sam
tvojim očima vođen
prošetao tog kišnog dana“
pronalazeći
„dvije duše zvijeri
bijela vučica i vuk
raspaljuju se uzajamno
dok se ne stope u ispunjenje
i dok režanje ne jekne
kroz svemir“
Na kraju, ne možemo se oteti utisku da je Radičević nepopravljivi sanjalica, nježni pjesnik koji šapuće na morskoj obali kao da je pored Lima i podsjeća svoju „vučicu“:
„Rekla si da svaki dan
dozovem vučicu i vuka...
Iz moje sobe
često se čuje režanje,
moja se soba
u divlju šikaru pretvara
a desnom rukom hvatam
oblake...
Sa tobom.
Rekla si da svaki dan
gledam ti zenice
i oči tvoje kao trava zelene,
kroz oči ja ti često
zavirim u srce
i znam da se tamo krije
more ljubavi...
Za mene.
Rekla si da pišem pjesme vesele
da ih čitaš
preko mog ramena,
na papir sadim ruže u stihove
na laticama tvog srca
pišem zovom kurjačkim
pišem ti ljubav
da ljubav dozove“
Labud N. Lončar