Ostani kod kuće, ostani doma! - Anika Vuletić

Anika Vuletić

Podgoričanka dušom, Zećanka tradicijom, živi iskreno i dostojanstven; dobro je njena misija. Kada joj je, na životnoj prekretnici, Bog u ruke stavio poetsko pero, shvatila je da je ponovo rođena. Slobodna i hrabra da dušu pretočim u rime, pravim prve korake na putu zvanom poezija Objavljena knjiga poezije “San košute”. Član međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika “Nekazano”, kao i mnogih drugih udruženja putem društvenih mreža. Jedna od osnivača udruženja žena Zete “Gospojine”.

Radovi su joj objavljeni u mnogih domaćim i međunarodnim zbornicima.

ZIMA

Te godine kiše nisu prestajale,

osmijeha nigdje ni za lijek,

samo tmurna,sumorna jutra,

hladne,besane noći.

Gorčina.

Samoća.

Nigdje nikoga,a svi su tu.

Proljeće ne dolazi,

zima utvrdjuje najskuplji harač.

Sibir.

Ni vrabaca te godine nije bilo,

bar njihov cvrkut da se čuje igdje,

ili lavež pasa u daljini,

zavijanje za okupljanje

pseće družine.

Nikakvog života.

Praznina.

Pjesma je zamrla,

ugasio se svaki zvuk,

osmijeh se u led zaledio

čekajući bolje sjutra.

KAD OSTARIMO

Jednom kada zatvorim oči

Kraj jastuka od želja

U naručju tvome

Smežuranom rukom

Mazićeš mi kosu

Dugo i polako

Biće to zadugo još

Vrijeme sporo otkucava sate

Kada duše žive jednim duhom

Vidiš li koliko je trebalo 

Da i srca i tijela shvate

Da duše odavno žive ljubav

Od početka još

Jednom

(To je tako predaleko

Odveć prerano pričam)

Tada će na tvojim rukama

Ostati tijelo

U tvom sjećanju ljubav

Najčistija i najdublja

A u duši šapat da:

Čekam te

Čekam

Tamo gdje držeći se za ruke

Isplivasmo iz bure

Očišćeni, osviješćeni

Tamo gdje Iskon čeka

One koji vjerovaše

KRUŽNA RIJEKA

Ponekad pomislim da rijeke teku u krug

donoseći vanvremeni val iznova

izbacujući damare kao plovke

I tad vidim  Danicu u sred podneva

udvara se Suncu, svom vječitom žalu

krišom krade svjetlost od dana

A ponekad , čak i zima uhvati ljeto za ruku

prevarivši nekako proljeće i jesen

preskočivši aršine za trenutak vječni

O, kako se ljubav meni tako smije u lice

demantuje svaku filozofsku misao

sve asove pokori jednim džokerom

O, kako mi žudnju da pružim joj ruke

na tromeđi srca, razuma i sudbe

hitro zgrabe virovi kružne rijeke