26.04.2020.
Poezijom protiv Korone

Ostani kod kuće, ostani doma! - Dipl.Ing. Sreto Stojaković Lužanski

Dipl.Ing. Sreto Stojaković Lužanski prvi put je rođen 02.01.1957. u Derventi, svršen agroekonomski fakultet - na Sveučilišnom Univerzitetu Osijek, živio i radio od Osijeka, Beograda, Dervente pa do Austrije, gdje sad broji penzionerske dane. Sreto je srećno oženjen i ponosni otac dva sina, a sada, kada mu je brada sijeda, za pet unučića, nježni je djeda, ali i “Čovjek sa Srca dva ”, jer je od 19. do 21. avgusta na Preobraženje 2013. imao transplantaciju Srca. Uz ljudsku stručnost i dobrotu, božanskom milostivom rukom vođen i po drugi put ponovo rođen pa stoga riječ Srce piše velikim slovom, prima da daje, tako i u drugima traje i opstaje, njegov je moto, prazne ruke, a puna duša i Srce i poeziju i prozu piše, onako kako osjeća i diše, a zastupljen je u više međunarodnih i regionalnih zajedničkih zbirki, antologija i almanaha, za što je dobio i mnoga priznanja, a 2015. Izdao je zajedničku knjigu sa Belmom Omeragić iz Dervente “Sjene sna i nsana -Insanove sjene sna”, a i koautor je knjige-poezije “Romima na dar“ sa Verica Preda iz Vršca u izdanju Udruženja romskih književnika, kao i u međunarodnoj antologiji najlepših pesama sa 27 autora  „AŠUEN RROMALEN – SLUŠAJTE LJUDI“ od izdasvača IK RROM Produkcija – Beograd i Udruga za Kulturu i Književnost Humščak – Breznički Humu, objavljivao je u mnogim redovnim, a i u posebnim izdanjima KULTura sNOVA iz Zagreba u međunarodnim zajedničkim zbirkama  poezije „Najljepše Ljubavne pjesme“ -2019., te ima nekoliko zajedničkih knjiga sa po 10. -deset autora; „Perom ispisujem dušu“ , „Vezani stihom“-„ Mislima zapisujem pjesmu“.itd.,  član je i zastupljen u više literarno književnih klubova i udruženja u regionu i Evropi ., još u nadi pozitivne želje živi, s´vjerom u ljubav diše, sa dobrom namjerom piše pripremajući nova izdanja, da se trag trajanja ne izbriše.. 

 

 


ZA SVE DOBROTU SNIVAM I LJUBAV PRIZIVAM

 

Čovječe, što god da se desi, prema prirodi, svom stvoritelju, djeci, ljudima i prema ljubavi iz koje jesi, ne griješi  i znaj, nikakva mržnja ni zlo ničije životne probleme ne može da riješi...

Ljudi i Vi svi,
što se čovjekom zovete, čujte apel i dobronamjerne riječi od Srete
Vrijeme je da se ljubavi i dobru, uz um odazovete,
zar ne vidite, da griješna djela i zle misli uz ružne riječi svuda lete...
Vrijeme je i zadnji čas, za čovječanstva spas, jer svud zvona zvone
ne zaboravimo humane vrijednosti, morala i etike u vrijeme korone
pa učinimo nešto, prije no što nas naša nedjela i mržnja umore.,
iz starostavne knjige postanja, sjeti se samo, Sodome i Gomore
jer te opomene nam govore, da idemo tamo gdje je mrtvo more

Živeći hedonizmom ega, previše smo se nakupili, svakojaka grijeha
a aristipovski krijući se iza želja sladostrašća i licemjernog osmijeha

Postali smo presebični, a bez samilosti i bez Srca
bez razumijevnja i za bližnjega, i čovjeka stranca
a uz materijalno bogatstvo, stisli smo se ko´stipsa
ne videći, da nam i priroda kaže dolazi apokalipsa

Prekršili smo i sve nama, darovane zakone prirode
zloupotrijebili smo moć, i darovano obilje slobode
izgubili smo sva osjećanja za etičnost vrednovanja
na sve strane je hedonizam te raznorazni silni izmi
izgubili smo se, ne vidimo više ni sebe u toj prizmi
svuda narcisoidi, a ljudi, bože oprosti, kao androidi
postala nam je normalnost i ta nastranost i sodomija
i muško se uz muško kao i žensko uz žensko privija
uz ogoljenu seksualnost sjeme mržnje nemoral klija

Čudimo se i pitamo, zašto su te prirodne katastrofe
plamte požari, poplave, zemljotresi, al grmi i sijeva
ma to je samo opominjući znak, svemirskog gnjeva
zaboravili smo, da nam je uloga poslanika darovana
i izaslanika neba, iako su nam tijela iz raja prognana
trebali bi biti brana, između zla i dobra, svakog dana

Čovječe hajde da svi zajedno poštujemo i čuvamo
tu našu darovanu ljepotu i dobrotu u našem životu
zagrlimo uz osmijeh i sunca sjaj i ovozemaljski raj
ne zaboravimo ni pretke, al´pomislimo na potomke

Živimo, uživajmo, ali i stvarajmo u svakome trenu
s radošću sanjajmo i dok god imamo tu svoju sjenu
udružimo se a i drugima mnogoliku ljubav pružimo
samo čin, i djelo ljubavi, može ovaj svijet da izbavi

S´neba
znak su poslali, da mi tu u horizontali, ovozemaljski mali
mislimo što smo nešto spoznali, da smo moćni u vertikali
bez obzira ko smo, što smo, bili bijeli, crni, žuti ili garavi
važno je, da i u hedonizmu budemo epikurejci, ljudi pravi
nastojmo kao ljudi biti u tijelu i Srcu i umu i u duši zdravi
vjerujmo u čin dobrote i u moć ljubavi, to će da nas izbavi

LJUBIMO, POŠTUJMO I ČUVAJMO SVAČIJU SLOBODU I PRIRODU I S´ LJUBAVLJU DARUJMO SVAKO DIJETE,  SAČUVAJMO MIR U SVAKOM UGLU PLANETE ♥

 

 

TRAG U KLICI ŽIVOTA

 

Božanskom svjetlošću kad se sljube srodne duše i tijela od njih dvoje, tad i prirodne moći spoje čari svoje, uz iskru nebeskog sjaja, pojavi se univerzalna svjetlost iz duhovnog raja, tad, rasprši se u nama i strah i smrtna tama  i počinje da klija klica života sama..

Bez ljubavi kad se nešto zgodi

sve to nestane, kao`trag u vodi

ali tamo, gdje ljubav kolo vodi

tu se život njenim plodom rodi.

Kada u toplini sunca, strast sija

tada u zjeni zablistala iskra i sjena

željom strasti grle se čovjek i žena

zatrepere uz mirisnu laticu rosnog dodira

uzdahom raspeti između nebeskog nemira

nježna im duša, drhtavo Srce obavija

slast i miris nektara tijelo opija

žudno tučak se uz lat privija

i užiljen korijen izvija

plačom ljubavne sreće

svjetlost životnu snagu iz tame kreće

obljubljena plodnošću tla, klica izbija.

 

 

 

NA NOĆIŠTU STRANOM SE BUDIM

 

Budim se u tami, sjene svjetlosti i ja sami. Osjećam je u snu i poželih da je upitam, al´ona mi nježno przbori, ćuti, ćuti, uživaj, ništa ne govori, pusti da te ljubav čarima dvori...

Noćas želim biti samo žena i na tren sjena, samo tvoja sjena, svjetlosti moja..

U tami, sjene  svjetlosti igraju...

gledam, nebom mjesec zvijezde dira

mistične strune svjetlosti titraju

snježna vila na bijeloj harfi svira

Noć tiha, bjelinom snježna, blista inje il`mraz što se bijeli

rasula se u meni strast, sva nježna, čiji pehar noćas ispih cijeli

Posvud čar, čulnog mirisa i vatrenog plama,

nektar slada još se u meni slama

sjećam se, zemlji sam se klanjao

kroz trepavice raskoš raja sanjao...

Kosom me prekrila žudnja njena

zaplovih kroz pjenušavo vrelo,

ko`vjetar pustinjak plesala moja sjena

i raskošno nečije tijelo...

Osjećao se miris dunja, nevinošću umiven,

što ga na grudima nosi svaka djeva,

a njen cvijet, mekan svilen,

laticom osmijeha pjeva...

Mjesečina što sjaše, srebrom dršće

orosiše latice rub, ko`kapi biserom suze

a mramorni stub ko´tučak, životnim sokom pršće

žudno lotosov cvijet, kap nektara uze...

Lagano, mjesečinu da ne probudim,

zemlju ne gazim, ostavljam sebi nespokoj,

na noćištu dalekom se budim,

nisam navikao postelji stranoj...

Leži na postelji, ko`jedro na lađi, još snena, rosom orošena

mjesečinom okićena, u ljepoti naga, mlada, nasmijana žena

Igra sjenki mistično je obavija, ta njena ljepota oku mi  prija

pa se pitam, dal`mi to duša sanja, il učinih grijeh iz neznanja..