Ostani kod kuće, ostani doma! - Edi Matić

Edi Matić

Rođen 1962. u Splitu. Za vrijeme rata vodio njemačku mirovnu i humanitarnu organizaciju na području Hrvatske i BiH i bio pokretač i koproducent mjuzikla „Sarajevski krug“, postavljenog u 10-ak zemalja Europe i Amerike.
Jedan od osnivača Udruge za promicanje kulture i umjetnosti – SpLitera, Udruge Kurs i projekta Writers in  residence, koji je ugostio i predstavio stotinjak pisaca iz raznih zemalja svijeta, a u razmjenama organizirao i mjesečne stipendije hrvatskih autora u inozemstvu.
Vodio vlastitu agenciju za grafički dizajn, video i glazbenu produkciju (uz autorsko sudjelovanje u glazbenim brojevima i video spotovima), tehničku produkciju i organizaciju hrvatskih i međunarodnih nastupa na sajmovima knjiga u Leipzigu, Frankfurtu, Tirani, Sofiji i Beču.

Kao fotograf imao samostalne izložbe u Beču, Grazu, Leipzigu i Splitu.

Organizator mnogih književnih događanja, a kao autor sudjelovao na raznim književnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu i moderirao nastupe hrvatskih pisaca.

Kratke priče i poezija objavljivane u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Turskoj, Austriji, Njemačkoj i Makedoniji.

2008. u izdanju Naklade Ljevak izlazi roman „Ovdje fali ženska ruka“. Rukopis ulazi u finale VBZ-ovog natječaja za neobjavljeni roman, nominiran je za nagradu Kiklop, a zatim i u užem izboru za nagradu T-portala.
2012. u izdanju Naklade Ljevak izlazi roman „Grimalda“ za koji sam dobio austrijsku književnu nagradu Steiermärkische Bank. „Grimaldu“ u Austriji objavljuje izdavačka kuća Leykam, u Srbiji KR Rašić, a u Makedoniji Goten publishing.
2016. u izdanju Hena com izlazi roman „Regija stranaca“.

Član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca (UO) i počasni član PEN Centra BiH.

AKO NESTANEŠ

Ti ne staneš u pjesmu.
Jednostavno je,
ne staneš u običnu, jebenu
nakupinu riječi,
pa da su najveće i najposebnije.
Pjesma bi te stisnula do beznačaja,
do matematički točne i frigidne esencije
svega važnoga, procijeđenog kroz filtere
male bijele stranice
s unaprijed određenim marginama.

Ti ne staneš u priču,
ne staneš u roman.
Među tvrde korice usmrđene olovnim bojama,
plošnim sličicama sterilne masturbacije.
Ti ne staneš u biblioteke, knjižnice, diskove Amazona.
Ti naprosto ne staneš nigdje,
osim u okvire mog postojanja
Tamo se šepiriš, bljeskaš ritmom ljepote i jutarnjeg mamurluka,
tamo se prošetavaš natečenih nogu s tržnice ili demonstracija,
tamo liježeš razbarušena, neopeglana.
Tamo ljepotom izazivaš zavist svijeta.
Tamo staneš kako treba.

A, ako nestaneš.
Ako nestaneš neće ni knjige ni pjesme,
neće ni biblioteke ni škole,
ni povijest ni svijet znati da te nema.
Ni slovo te neće zabilježiti,
jer ne staneš u njega.
Samo će moj život
(pa dobro, kakav god da je, moj je),
znati da si nestala.
Da ni u njega nisi stala.

BAŠ NJU SAM POSEBNO VOLIO

Neke su mi bile drage

Druge su me izmorile

Treće polomile

I tako u nedogled

Znam da neke nisam razumio

Mnoge nisam dobro pročitao

A trebao sam

Sjećam se, tako jedne, koja je

nahranila moj muški ego

Druge, s kojom sam naučio

da nema sve sretni kraj

I jedne,

nakon koje je ostala samo mučnina

Nježne sam milovao

Teške samo podnosio

Za lijepima se zagledao

One prazne izbjegavao

Čudnima se čudio

S lakima se igrao

Posebne dugo tražio

Rijetke upamtio

Ali nju… nju sam posebno volio

I zato, dragi,

neimenovani prijatelju

Vrati mi onu knjigu,

koju sam ti davno posudio

Ctrl – Alt – Del

Kad te jednog dana zaboravim,

Kad ne budem imao pojma tko si,

odakle si, gdje si i zašto si.

Kad te zaboravim kao muža one kuvarice u vrtiću,

Kao članove SIV-a, kao rujansku kišu,

Kad te izbrišem iz pameti kao dvojku iz biologije,

druga klupa lijevo, sedmi a, tisuću i neke.

Kad te jednog dana zaboravim,

Probudim se uz misao koja neće biti o tebi,

Kad ne postavim stol za dvoje

i ne nacrtam te na kalendaru.

Kad jednog dana zaboravim sve o tebi.

Duljinu koraka, svjetlo u kosi,

vihor trepavica, trag na obrazu,

težinu, visinu, opseg i volumen.

Kad te jednog dana potpuno zaboravim,

Na ulici ne prepoznam.

I ponovo se zaljubim.

Ipak

Mi nismo nikada

zajedno išli u kino.

Nismo kupovali cipele, smrzavali se na buri,

zajedno oprali veš, računali koliko novca imamo.

Nismo sjedili uz Senu, brčkali noge na Bohinju,

šetali po Rivi, grijali se uz vatru kamina.

Nismo nikad, zamisli, ni u Zagrebu bili,

nismo čekali tramvaj, ni otišli na koncert.

Mi nismo nikada

zajedno čekali Novu.

Nismo kitili božićno drvce, skrivali poklone,
pozdravljali susjede, praznili ormare.
Nismo si nikad rekli srednje ime, najdražu pjesmu,
pretrčavali cestu, ljubili se pred tvojim ulazom,
razbijali uskršnja jaja, šaputali na šalteru banke.

U stvari... mi nikada nismo bili zajedno.

Mi nismo nikada

zajedno preboljeli gripu.

Nismo išli na večeri poezije, tražili posao,

čitali knjigu, zamijenili probušenu gumu.

Nismo starili zajedno, bili mladi zajedno,

osjetili mirise šume, ni vidjeli Prag. 

Nikada nismo proveli noć u planini,

gledali izloge, sadili cvijeće, ispraćali mrtve.

Dovraga, zašto mi sve to onda toliko nedostaje?