Ostani kod kuće, ostani doma! - Mirjana S. Drenjančević

Mirjana S. Drenjančević rođena je 1947 u Zadru. Živi u Bilju. Ljubav prema pisanoj riječi njeguje od mladosti pišući prozu i poeziju. Član je Društva pjesnika Antun Ivanošić - Osijek.

Inicijator je i organizator „Večeri poezije“ u Bilju.Urednica je koautorskih zajedničkih zbirki proisteklih sa „Večeri poezije“u Bilju. Gdje su joj objavljene pjesme.

Sudjeluje na raznim natječajima.

Pjesme su joj objavljene u mnogobrojnim zajedničkim međunarodnim zbirkama poezije u Hrvatskoj i van nje.

2018.objavljuje svoju prvu zbirku pjesama ljubavne,senzibilne romantične poezije

koju posvećuje suprugu Antunu i njihovoj djeci  TU SI...U STIHU MOM.

Zatim slijedi zbirka pjesama ljubavne poezije  VRTLOG  ŽIVOTA

Privela je kraju treću zbirku poezije VLAK  ŽIVOTA

OPSESIJA

Kada beskonačnost lutanja postaje dosada,

tražeći nešto izgubljeno što postaje opsesija,

ne znati zašto dani sporo prolaze,

što vuku se jedan po jedan.

Usporenim ritmom postaju sličiti onome pužu

što smo ga jednom u parku gledali izgubljenih pogleda,

gubeći se u stvarnosti zbilje,

gazeći ga

povrijedila te,

zgazila sve,

pronašla se u bojama duge, sunca i plavog neba.

Kada lutanja starim ulicama,

slikama prošlosti izgubi čar,

u gledanju nepoznatih lica,

tražeći nas

spoznat ćeš da je to suludo gubljenje vremena

na nešto što je odavno u prošlosti

prestalo, zamrlo, izdano, ostalo nedorečeno.

PIŠITE  PJESNICi

O,pjesnici  što vodite ljubav,

ne pišite stihove,

njoj,njemu,

o svojoj tihoj  tuzi,

radosti,sreći,

o praznoj čaši ,

o dlanu posječenom,

 srcu što krvari.

Ne pišite stihove

o njoj,njemu

o izdaji njegovoj,njenoj.

Ne pišite u krevetu što miriše na njih.

O pjesnici,

ne sanjajte,

pišite o ljubavi.

Volite,

vodite ljubav.

Čitat će vas ljubavnici.

VLAKOVI I DALJE PUTUJU

Tako sam voljela putovati,

gledati kako mi mašeš,

čekati tvoj poljubac...

Ne ostavljati za sobom trag.

U poljupcu je čar.

Vjeruj mi, nisam to namjerno činila.

Tako sam voljela promatrati tvoje oči,

ruke kako mi mašu dok sam gledala kroz prljavi prozor vagona,

a peron je nestajao.

Tražila sam te, pratila pogledom...

Znala sam da ćeš poći,

da ćemo se sresti na nekoj sljedećoj stanici

i jutrom ću se buditi kraj tebe snena,

bunovna, voljena, sretna.

Pričali su da nema ljubavi bez suza,

da se zbog ljubavi plače, tuguje, pati, kopni.

Pobijam i neću prihvatiti to.

Volim, plešimo valcer ljubavi sretno,

sanjajmo ne misleći na sutra.

Ne puštaj me, ne daj mi da odem.

Plešimo valcer ljubavi vječno.

Neka vlakovi putuju...