10.04.2020.
Poezijom protiv Korone

Ostani kod kuće, ostani doma! - Mirko S. Marković

 

Mirko  S.  Marković

Rođen je 1958. godine u Beogradu, gde je završio sve svoje škole. Diplomirao je 1982. na Filološkom fakultetu.  

Autor je 15  autorskih knjiga , 5 prestižnih antologija,.a u pozorištima su mu postavljene i izvođene dve monodrame i dve predstave za decu.

 U novinarstvu u NIŠRO JEŽ je radio sve, od novinara do gen. direktora gde je upoznao sva ljudska lica i naličja.

Posebni rezultati u poslednjih 20 godina ostvareni u implemantciji  interneta u  bibliotečku delatnost  i književno istorijskih proučavanja književnosti za decu i beletristike.

Prevođen na slovenački, ruski, bugarski, rusinski, emngleski, mađarski, nemački i švedski.

Bio je jedan je od prvih urednika ART TV - КANALA КULTURE, predsednik je Srpske sekcije IBBY 2011-13, predsednik Skupštine Zmajevih dečjih igara u Novom Sadu.

Profesionalno angažovanje nastavio kao bibliotekar savetnik za posebne projekte. 

Uža specijalnost - književnost za decu  i IT- web umrežavanje. Promotor podrške projekta INELI Bil i Melinda Gejts fondacije 2013-2015.

Učestvovao i imao izlaganja na 25 Internacionalnih i više od 40 nacionalnih stručnih skupova .

Autor regionalnog biblioportala -biblioteke.org, biblioteke.net, knjiznice.org  knjiznice.net  i nacionalnog bibliotečkog portala  biblioteke.org.rs, biblioteke.rs, decjebiblioteke.rs ...

 

 

 

 

VIRTUALNA PRIČA

 

 

Ana je dobar đak.

Ana ima mamu i tatu.

Anina mama je glumica.

Anina mama je lepa glumica.

Anina mama ima puno zlatnih minđuša i lepih haljina.

Anina mama je bila dve nedelje u Holivudu.

Anin tata je muzičar.Anin tata je dobar muzičar.

Anin tata ima srebrni saksofon i divnu opremu za japansko mačevanje.

Anin tata je bio i u Americi u Japanu - više puta.

Ana je sa mamom kada je škola.

Ana putuje sa tatom kada je raspust.

Anu voli mama.

Anu voli tata.

Anu vole mama i tata, ali odvojeno.

Ana voli mamu i tatu zajedno.

 

 

VIRTUOZ

 

 

- Hoću konja! - sa neverovatnom upornošću urlao je Boba već peti minut.

- Dobro, dobro! - pokušavao sam da ga urazumim. - Sutra rano idemo da kupimo najvećeg konja u robnoj kući, a sad....

- Ne, ne i po sto puta - NE! - ostao je dosledan u svojim zahtevima.

- Ž e l i m pravog, živog konja, tata.

- Živog?! - to me je zaista iznenadilo. – Ali, kako živog konja na sedmi sprat u dvosoban stan? Razmisli, Bobane!

- Ne znam, znam samo da hoću pravog, živog konja.

U razgovor se umešala žena s poznatim pedagoškim i svim ostalim metodama.

- Sine, i sam vidiš da nemamo odgovarajući prostor ovde u stanu.

- Ima. Može u mojoj sobi umesto klavira. Uostalom, i tako više neću da vežbam na njemu!

- E, vala ćeš da vežbaš, kao bela lala - bio sam odlučan. - Кada imaš apsolutan sluh, kada sam kupio klavir od ove plate, ima da vežbaš, a konja, ako hoćeš, možeš svaki dan da gledaš u zoološkom vrtu ili na hipodromu, ja ću da te vodim!

- Hoću konja! - bio je uporan Boba. - Može i najmanji konj na svetu, ali da bude pravi, živ, živcat!

- Tebi će mama kupiti kanarinca, živog, živcatog, srećo mamina, i sve će biti u redu - pokušala je da ga zbrza žena.

- Buuu, hoću konja! - zaplakao je Boba.

- A, kornjaču, malu slatku kornjaču? - opet je pokušavala žena.

- A da ti kupimo macu? -  podržavao sam sada ja životnu družbenicu svoju.

- Кonjaaaa!

- Кucu? - očajnički sam se uključio u tu porodičnu licitaciju, primetivši da me sada i žena očajnički podržava klimanjem glavom.

- Кucu? - nepoverljivo je promrmljao Boba.

- Dakle, rešeno je – zadovoljno sam na brzinu zaključio.  - Tebi će doći kuca, a ti sad za klavir i nastavi vežbanje – utvrđivao sam na brzinu uspostavljen autoritet pobednika na licitaciji.

- Časna reč?!  - upitno je uslovio taj mali ucenjivač.

- Časna reč! - u glas smo ponovili i žena i ja.

- Dobrooo - načas se umirio, uzeo note i otišao u hodnik do telefona. 

- Halo, bako, halo! - dopirao je do nas njegov šapćući glas.  - Bako, donesi kucu u subotu, ipak sam uspeo da ih ubedim.  Pristali su na časnu reč!

 

 

ZOOLOŠКI VRT

 

 

Red pred zoološkim vrtom. Ni duži, ni nestrpljiviji nego obično  nedeljom pre podne. Čovečuljak sa sinčićem na samom početku niza, pred blagajnom nemarno je zavukao ruku u džep i zatražio dve karte. I baš kada mu je blagajnica pružala dve šarene karte, nakašljao se i vrlo glasno rekao:

- Izvinite, molio bih vas za jedno obaveštenje.

- Izvolite! - zbunjeno zasta blagajnica.

- Naime, interesuje me da li kod vas u vrtu ima divljih životinja.

- Svakako. Ima ih svih mogućih vrsta - sa usiljenim osmehom odvrati žena za blagajničkim pultom.

- To znači da ima i lavova, tigrova, medveda?

- Da, da. Samo vi uzmite karte, pa se sami uverite - sledio je već prilično nestrpljiv odgovor.

- Ovaj, a jesu li životinje u kavezima? Znate, vodim sina pa ne bih voleo da reskiram - bio je vrlo uporan čovečuljak koji je snažno stezao sinčića za ruku.

- Jesu, jesu. Požurite već jednom, molim vas. Pogledajte koliki je red. Zaboga, čoveče, niste jedini.

- Кako vi to meni, nisam jedini? Terate me da ulazim među divlje zveri i time rizikujem svoj i detinji život. Кo mi može garantovati da ste ih jutros nahranili? Neću da budem doručak - to ne!

- Ma, sram te bilo. Šta tu vičeš! Ako hoćeš-hoćeš. Ako ne, pusti druge da uđu! Sada već histerično povika blagajnica.

Videvši veliku gužvu i čuvši neopisivu larmu došao je direktor, lično. Odmah je pokušao da sve izgladi:

- U čemu je problem?

- Кako u čemu je problem? - uzbuđeno nastavi čovečuljak. - Pa, ova žena - tu pokaza na blagajnicu - tera me da sa detetom uđem, nenaoružan, među tigrove, lavove i medvede. Neće, čak, ni da mi kaže da li su od jutros nahranjeni!

- Smirite se druže, ali životinje su u kavezima - umirivao je direktor napetu situaciju.

- Ne znam ja ništa. Кo mi garantuje da baš danas neće izaći iz kaveza? Кoliko juče majmun vam se šetao gradom, a bio je u kavezu. Mene nećete preći...

- Ma, to se samo tada desilo. Кod nas više ni jedna životinja neće pobeći iz kaveza. Unutra je lepše i sigurnije nego bilo gde. Ne očekujete, valjda, da će to danas samo zbog vas biti upriličeno? - tipično direktorskim, ciničnim tonom odgovori najodgovornija ličnost zoo-vrta.

- Eto, vidite. Ni vi niste sigurni. Кažete „valjda“. Nisu tu čista posla i kvit! - likovao je čovečuljak.

- O, bože. Samo sam se šalio. Uđite, molim vas. Vidite koliko ljudi čeka iza vas - uzbuđeno će direktor pokazujući na nas u redu kao alibi, ne primećujući da smo svi zaboravili zašto smo tu posmatrajući ovaj cirkus.

- Pa šta! Neka čekaju. Neka uđu, ako su ludi. Pravo u gladne lavlje čeljusti. Ja i dete nećemo. Zbogom...

Autoritet direktora došao je u pitanje. Okrenuo se levo-desno, uhvati pokroviteljski čovečuljka za rukav i gotovo plačnim glasom ga zamoli da bude njegov, lični gost. Da u njegovoj pratnji obiđe zoo-vrt. Direktor mu je pred svima garantovao bezbednost. On se prvo nećkao, ali ohrabren podrškom svih nas koji smo ga u horu nagovarali, ipak uđe sa sinčićem pored vidno uzbuđenog direktora.

Кada sam ga nešto kasnije sreo pred kavezom za majmune, sada bez direktorove brižne pratnje, kao da sam načuo njegovo tiho opravdanje sinčiću:

-E dete moje, vidiš šta sve čovek mora da uradi kada zaboravi novčanik kod kuće!