Ostani kod kuće, ostani doma! - Sonja Serafimovska

Sonja Serafimovska rođena je 21.2.1961. u Zagrebu. Živi i radi u Skoplju kao samostalni knjigovoďa i istaživač tržista u oblasti prinudne štednje i osiguranja. Menadžer je galerije "Atelje Serafim". Jedna je od saradnika u izdavanju svih monografija akademika Tometa Serafimovskog.
Imajući u vidu da potiče iz istaknute umjetničke porodice ne čudi da je njena prva i najveća ljubav bila poezija, kojom se aktivno bavi od ranog djetinstva.
U toku je izdavanje zbirke poezije “Razne ljubavi”.

NAUČI ME DA OPRAŠTAM SEBI

Nauči me da opraštam sebi,

pa idi

Htio bi da odeš? Idi.

Ne molim te za ljubav,

voljeni se ne muče.

Prije nego sto odeš

nauči me kako da oprostim

svoju bol.

Kako zaboraviti noć,

kako ti zaboraviti sjaj u oku,

kako uzdah koji mi je u

hladnoći bio pokrivač i

poljubac tvoj vreo kao kesten

užareni, koji se kotrljao po

tijelu koje drhti ispod dodira

tvog.

Mislima me dodiruješ bez

dodira i znas da mi nisi ni

prva, ni zadnja misao. Ti si mi

jedina misao danju i jedina

noću, u sobi ispunjena tvojim

likom koji lebdi kao plamen

razigran.

Nauči me da oprostim samoj

sebi sto sam htjela da

nježnost nađeš u zagljaju

mom. Htjela sam da si srećan,

ispunjen ljubavlju, htjela sam

da osjetiš da si voljen.

KIŠA NAM SPAJA JUTRA

Jednom sam banula u tvoj grad.

Praskozorje puno sjete,

magle, kišno sumorno.

Htjela sam biti ne ispod istog neba,

htjela sam biti sa tobom ispod

istog parčeta neba.

Nijesi ni slutio da sam tu,

htjela sam ti se prikrasti u

snu, osjetiti te u praskozorju u

nekom jutarnjem bunilu dok

jos spavaš, a budan si.

Odjednom se nebo smiri,

probudi se jutro raskošno i sjajno.

Donijela sam ti sunce s juga.

Kratak susret ,jos kraći dodir ruke,

da se ne bi opekle duše

u tom spoju, dovoljan stisak

da te osjetim i potonem opet u nedodire.

Budim se u mom gradu. Praskozorje puno sjete,

magle, kišno i sumorno.

Danas smo opet samo ispod

istog neba, svako u svom

gradu.

Htjela bih vidjeti tvoje

parče neba.Je li isto, ili su mi

samo zalepršale uspomene.

SKUPI HRABROSTI

Tvoje oči su mi ringišpil u glavi.

Srce mi je otvoreno za ljubav novu,

gubim tle, gubim razum.

Samo hrabro i pogledaj mi u

oči, vidjet ćeš šta mi značiš.

U hladnim večerima treba

nam sva toplina ljubavi,

ispruži ruke, dodirni me,

oseti svu vatru u meni.

Trebaću ti u noćima

zimskim dugim.

Ne dozvoli da te ne

prepoznam, otvoren budi i reci

što trebaš reći.

Poljubi mi usne vrele ublaži

žar na njima,

rasplamtaj vatru u grudima.

Sve što trebaš ti mogu dati,

sanjalački pogled u noći,

drhtaj ruke u ruci,

toplinu tijela pripito na prsa tvoja,

osetiću dah zmaja na njedrima.

Skupi hrabrost,

ne gubimo vrijeme.

Ne traži trenutak

svaki je pravi.

Živi ga, ne vraća se kad ode.

Ne daj da sama tumačim reči,

mogu ih ne prepoznati,

mogu da odem,

ne daj jer dolaze zimske noći,

trebamo se.

Kad je ljubav tu treba samo

 ispružiti ruke i dotaći se

dva srca koja biju u istom ritmu

kako bi bila ljubav cela.