Ostani kod kuće, ostani doma! - Tamara Senić

Tamara Senić, rođena je 13.12.1996. u Beranama. Završila je srednju umjetničku školu za muziku i balet ,,Vasa Pavić“ u Podgorici, a zatim i osnovne studije na Akademiji Umjetnosti u Novom Sadu, na odsjeku za muzičku pedagogiju. Trenutno je studentkinja magistarskih studija na smjeru za opštu muzičku pedagogiju, na Muzičkoj Akademiji na Cetinju.

Pored diplome ,,Luča“ za rezultate u redovnom školovanju i nagrada za muzička izvođenja, Tamara Senić je dobitnica nagrada za pjesnička ostvarenja kao što su: ,,Janoš Siveri“; ,,Albatros“; ,,Draft“; ,,Rade Tomić“; Nagrada za najemotivniju pjesmu na konkursu ,,Pjesma nad pjesmama“ (Mrkonjić grad)...  Poezija joj je objavljivana u raznim zbornicima: ,,Avlija“; ,,Novi mostovi“; ,,Vjetar po ocu“; ,,Bdenje“; ,,Hod po muzici“; ,,Mladi dolaze“; ,,Lična sloboda“… Dobitnica je i nagrade za pobjedničku priču na konkursu za najbolju kratku priču na temu ,,lična sloboda“ (Podgorica).

Autorka je dvije samostalne zbirke poezije: Tango bijelih cipelica i Galop.

SLOBODNA

Prvi put

kada sam stavila karmin

zbog bilo kog’,

a ne zbog sebe

-on se nije pojavio.

Morala sam pojesti

boju sa noktiju,

oguliti usne turpijom,

naći zrake Sunca okupane morem

(a znaš da je najteže pronaći

kad se u tebi nešto izgubi),

njima previjati svaku ranu

koju sam dopustila.

Hvala vama

što vas nije bilo

kad vas je zvala duša…

Ili navika?

Ja sam se pojavila.

UBIJ SVOJE NAJDRAŽE

   Smijala im se u lice kada bi joj rekli da je vole. Bježala kada bi predložili zajedničku četkicu za zube, zajednički stan ili još kojekakvu glupost. Nije mu se smijala kada joj je ponudio prsten… Naježila se i rekla da je bolje da joj je ponudio otrov za pacove. I nikada je više nije vidio.

   Vjerovatno je pomislio da je odnjela nešto njegovo. Ali, on još ne zna… Ništa nije njegovo. Ništa mu ne pripada, koliko god da zahtijeva… A ona je nastavila da im se smije u lice… Još jače kada bi joj rekli da ne zna da voli.

   Uvijek u bijegu, uvijek u potrazi za istinama koje, kao cigle, trpa u ranac ili lijepi u dnevnik – ušla je u voz. Nije znala koja je stanica njena, mada je bila sigurna da zna koja nije. Dok se ne iskrca, odlučila je, upijaće priče putnika koji se smjenjuju u njenom kupeu. A svi ostaju tako kratko… Tek dovoljno dugo da čuje šta govore dok sanjaju.

    Upravo je pričala sa desetogodišnjim Romom. Putovao je bez dokumenata, sakrivao se od graničnih kontrola, otpjevao koju s' vremena na vrijeme. Znao je da govori tri jezika. Rekao je da ne zna da čita, zamolio je da ga uči. Odglumila je da je povjerovala u tu sitnu laž i zagrlila ga.

   Njihovo zajedničko čitanje Trumana Kapota je prekinuo sjedokosi čovjek, gojazan od previše urednog života… Nosilo ga je sivo odijelo, zlatni sat, čiste cipele. Nosio je pomalo neprijatan pogled. I nervozno lupkanje nogom… Dok je razmišljala da li joj ide na živce ili da li ga samo žali, maleni Rom je pokušao da razgovara sa njim. Dječače, ima ljudi koji ne razumiju ni jedan jezik, shvatićeš već. Ona je, ipak, kasno shvatila da je starac otišao da prijavi dječaka kontroli. Uzalud se tada raspravljala sa kondukterima i sivim odijelima… Uzalud je molila, vikala, stezala pesnice. Otrgli su joj pjesmu iz zagrljaja i ostavili je da se snalazi u mraku.

   Eto ti tvoje istine.

   Eto ti tvoje vatre.

   Djevojčice… Je li ti to sliježeš ramenima?

    Izašla je na sledećoj stanici. Rekla je da nije mogla gledati te ljude ni još par minuta. Rekla mi je da nikada nije više mrzjela sebe i sva svoja vjerovanja. Drugi su mi rekli da je izgledala ponosna kao noć, prkosna kao sloboda. Palila je cigaretu za cigaretom na stanici, ne znajući kuda će sa rukama i nogama, misleći da je neprimjetna i da će joj se nacrtati već neki putevi… Umorna je od crtanja. Ali dim, kao i zvuk njenih koraka, nisu se uspjeli sakriti. Zapravo, još nije ni odzvonilo njeno slijeganje ramenima, a cijeli grad se okupio i osmislio kako da sve to što ona donosi – stavi u teglu. Da ne smeta.

   Prišao joj je predsjednik. Poželio dobrodošlicu, pružio ruku, nije primjetio da se stresla od takvog, nikakvog, stiska ruke. Izgledao je pomalo kao čičica iz voza. Ni njemu nije mogla da zapamti crte lica… Kao da je stvar. Nikada je nisu privlačile stvari u izlogu…

   Pitao je šta zna da radi. Nešto konkretno.

-,,Ja sam arhitekta“- reče naša junakinja.

-,,Odlično, imamo nešto za rušenje.“

-,,Oprostite…Niste razumjeli…“

-,,Slušaj, u ovom gradu nema građenja. Ni gađenja. Osim…“- nije završio. Samo je uputio jedan prijekorni pogled ka njenom stomaku. ,,Mogla bi biti pogubljena.“

-,,Zašto?“ – upitala je ne prikrivajući podsmijeh.

-,,Zato što ćeš roditi. I zato što si sama. Osim ako…“

-,,Znam šta sam uradila. Ovo dijete će ovako biti srećnije. Svima sam učinila uslugu, sada ću i vama, i otići ću.“

-,,Kad jednom dođeš moraš da platiš svaki dah. Znaš li da brojiš kamenje?“

-,,Koji je smisao toga?“

-,,Zabranjeno je pitati za smisao. Zabranjeno je pitati. Slobodu moraš zaraditi.“

-,,Kupiti…“

-,,Zabranjeno je ispravljanje! I raspravljanje sa višima od sebe!“

-,,Višima? Kako vi to dijelite ljude?“

-,,Rekao sam da nema pitanja. Kažnjena si. Nakon bičevanja ćeš naučiti da brojiš kamenje. I da ga odvojiš po bojama.“

   Bezbrzoj stvari i lutaka iz izloga joj je prišlo i počelo da je uči… Da živi. Da broji. Da ustane ujutru iz kreveta, skuva čaj, krene na posao, ne zadržava se i ne luta nepoznatim ulicama. Nesvjesno su je naučili da ih kupi sa par baroknih riječi, da se igra njima kao sa marionetama. Negdje u svoj toj predstavi je postala nijema. Ne, i dalje je imala svoj glas, ali niko više nije mogao da ga čuje. Ipak, glas joj nije bio potreban da bi griješila i bila kažnjavana. Uveče, kada bi ostala sama i slušala neku zabranjenu muziku, shvatala bi da su rane na njenim leđima toliko duboke da su se pretvorile u pjesme. Tek na par pjesama – koža se odvojila od mesa…

   Dugo su svi mislili da je postala rob, da su je strpali u teglu… A mogla je da ih ostavi u tom uvjerenju i da je ostave na miru do kraja života. Ali ne… Ona je morala da od kamenja napravi mozaik na gradskom trgu, ona je morala da napravi ikonu, da u nju strpa sve svoje ljubavi… Ona nije znala drugačije nego da, pored mozaika, stoji kao ludak, mjesečar, pijanica… Pobjednik. Imala je mrlje od boja, krvi i snijega na licu i rukama. Oči su joj bile otečene, a širom otvorene. Ona nije znala drugačije da primi okove, osim ponosno kao noć, prkosno kao sloboda.

   Znala je gdje je vode. Ovaj grad vjeruje u brojeve, brakove, jednog jedinog Boga, u kamenje. Ona je vjerovala u priču koju je pričala sebi prije spavanja.

   Kako sve ovo znam? Pa… Osim što je meni pričala neke od njih, bila sam joj i dželat. Ona me je odabrala, rekla da se ne bojim. Ne mogu njoj ništa oni bez ikona… A i previše je njena ljubav moj hljeb. Rekla mi je da sam ptica i da moram da poletim. Samo tako ću je voljeti… Rekla mi je da i dalje žali zbog onog Roma, i onih par trenutaka kada je odustala. Da nije, bilo bi nam drugačije. Onda mi je ispričala priču o svicima… Jeste li znali da oni u larvama preživljavaju hladnu zimu, pretoplo ljeto, da bi se rodili bez usta? Tako, bez sposobnosti hranjenja, sa sposobnošću davanja – žive samo jedan dan. Ali taj dan svijetle kao nebeske zvijezde. Rekla mi je da ne dozvolim da me strpaju u teglu, i da mogu da se prehranim… Ili da budem slobodna, da svijetlim.

    Začule su se fanfare. Nekada su najavljivale kraljeve, sada pogubljenja. Krenule smo… Držeći se za ruke, graditelj i dželat. Željela sam da se ispovraćam… Ali ona je tako nježno počela pjevati neku staru, valjda srednjovjekovnu melodiju… U dvoglasu. Zviždajući. Tako je čekala da joj odrubim glavu.

   Baš kada sam htjela da odustanem, pobjegnem, da ne budem jedna od mnogih, da ne ugasim još jednu pjesmu (tako rijetku u ovom gradu), neko iz publike joj je posjekao ruke. Tada sam joj ja, bez trenutka dvoumljenja, posjekla glavu.

   Na zaprepašćenje svih – njeno tijelo je bilo prazno. Posjekla sam samo kožu išaranu pjesmama. Nekako je uspjela da pobjegne… Pomogli su joj krotitelji svojim bičevima, i onih hiljadu svitaca koji su strujali ispod jesenje kože. Kad smo već kod jesenje kože – nju su pokupile lutalice. Imaće od čega da žive do kraja. Imaće od čega da umru. Zaražena je vatrom.

   Od tada često razmišljam o njoj. Sjetim se kada mi je pričala o ljubavi: cijeli vulkani bi joj zaigrali u očima, a nikada nije ostajala. Mislila sam kako je licemjerna njena ljubav i njene građevine sa neviđeno puno zidova i naličja. Sa toliko ljubavi bi gradila, a onda me… ih ne bi ni pogledala. Razmišljam gdje je sada… Možda živi u nekom velikom gradu, učeći ljude da čitaju i pjevaju? Možda je sagradila kakvu zgradu ili piramidu u sred ničega? Nije valjda izgubila negdje u vozu svoju omiljenu knjigu Trumana Kapota… Možda je našla nove ljubavi koje će da oslikava na gradskim trgovima? Možda ima nove dželate, i ljude od kojih će da bježi… A možda je pronašla nekog sličnog, ili posve različitog, nekog dalekog, isto tako neodlučnog, nekog ko je pristao da raste zajedno sa njom, da luta… Neko čije se korijenje, sasvim neplanirano, ispreplitalo sa njenim.

   Zahvaljujući njoj, ja sam naučila da zviždim onaj srednjovjekovni dvoglas. Možda jednog dana sagradim još bolju melodiju, izmislim još koju glasnu žicu. Ne smijte mi se… Ona mi je rekla da mogu sve, samo da što manje sliježem ramenima i da ne guram svoju glavu u pijesak samo zato što vazduh postaje težak. ,,Nebo je previše veliko da bi bila noj!“ – rekla mi je. Ne znam… Znam samo da sam morala, kao svako poslušno dijete, da joj odam priznanje za svoju slobodu, za svoju ljubav. I da joj, za isto to, oprostim.

  Eto vam moje istine.

  Eto vam moje vatre.

  I jednog komadića njene kože na kojem piše: ,,Oslobodi svoje najdraže.“