22.04.2020.
Poezijom protiv Korone

Ostani kod kuće, ostani doma! - Zorica Tijanić,

 

Zorica Tijanić, rođ.1971. godine, književnica i novinarka, završila master studije iz oblasti pedagoških nauka, autorka četiri samostalne zbirke poezije, koautor u dve zbirke poezije i autor pet romana. Njena poezija je prevođena na slovenački, arapski i ruski jezik. Urednica je i osnivač online časopisa za umetnost i kulturu „Zvezdani kolodvor“ i predstavnik Međunarodne škole poezije za grad Beograd. Glavni je i odgovorni urednik časopisa za popularizaciju tradicije, duhovnosti i opšte kulture „Horizont“. Zastupljena je kao autor u preko 100 antologija i zbornika poezije, časopisa, književnih portala. Piše kolumne, putopise, recenzije i eseje iz oblasti umetnosti i književnosti, urednica je i priređivač mnogih knjiga, zbornika i antologija. Član Društva književnika Vojvodine i Udruženja književnika Srbije. Živi i radi u Beogradu.

 

 

 

 

LJUBAV U DOBA USPOMENA

 

Tražim jedno rame za zagrljaj,
ono isto u koje sam zagnjurila glavu
sakrivši se od kiša.

Tažim one iste usne koje su čekale
da me poljube minut do četiri,
dok je ulični svirač
tražio treći akord za bluz.

Ruke koje sam u neverici ispustila
kada smo se posle toga rastali
na uglu Francuske ulice,
dok su se svađali
momak i devojka kao predzank
svih naših budućih izmaglica.

Tražim onaj dan kada smo zagrljeni
ispod kišobrana
gledali odsjaj kapi na uličnoj svetiljci
i čekali tvoj brod.

I onaj isti poljubac da me vrati
izgubljenom vremenu
koje smo jedno bez drugog
učili živeti u doba uspomena.

 
 

 

A USPOMENE?
 

Šta je sa uspomenama?
Kad prolazim ulicama na kojima smo ostali ti i ja

i naša priča koje se više niko i ne seća,
treba da osetim nešto poput žala za mladošću,

izgubljene ljubavi i snova.
Kako da ti objasnim prašinu u očima
i so na koži? 
Poljubio bi me u nekom trenutku.
Da li bi izabrao onaj pravi?
Trenutak je samo jedna slika u sećanju.
Mirišu oleandri.
Cveće mi je ponovo u kosi.
Na haljini.
Ali tvoja ruka nije tu da pridrži strahove.
Poljubila bih te u svakom trenutku.
Svaki bi bio onaj pravi.
Miriše samoća na jutra mediteranska.
Kako da ti objasnim?
Bez prašine u očima i bez soli na koži –
ne znaju uspomene kako sam.

 

 

CRTE ALUZIJA

 

Pod staklenim oblakom život se kruni
i kloparaju vozovi prema podzemlju duše.

U vagonima orkestar putuje
prema kripti od belih orhideja.

 

Jedna otvorena knjiga,

Bahova Misa u pozadini –

predznak su za ispraćaj.

 

Lepljiv otisak leve cipele
hramlje polako ka snu.

U odlomcima oživljen strah od nežnosti
pribija se poput broša uz pregrizeno srce.

 

Pod prstima mrvicama žudnje
nahraniće najlepšeg od najlepših.
Jedinog od mogućih
- onog koga je volela dodirom
u izabranom fragmentu daha.

 

Bledog lica izgrižene usne
reći će istinu,
da nežnost njena voljena nije
bezdnadežnost već smrt
u kojoj se strast iznova rađa
- podvučena crtom aluzija.