Predstavljamo - Milan Stanišić

Milan Stanišić rođen je u Beogradu 1994. godine, a pjesme piše od 2013. Literarne zapise objavljuje na blogu ''O trenutku.  u trenucima'' gdje su kroz prozne i poetske tekstove zastupljeni i drugi, mahom neafirmisani, autori mlađe generacije. Voli rokenrol, i u poeziji i u životu. Vjeruje da čitav kosmos može stati u nekoliko riječi. Ali pravih... Brz način života kojem smo se danas masovno upodobili smatra opterećujućim i suvišnim. Iskreni je optimista, iako ne voli previše da prodaje vedrinu. Sluša Morisija nakon ponoći i muzika ga inspiriše da uzme olovku i papir.

ŽIVOTARENJE       

Glavobolja,

najbolja

Tražim te

Nema te...

Pustinja,

ko zna šta?

Čekam te,

ne dolaziš...

A stvarnost je...

Kakva je?

Dovoljna da okuje...

Gdje smo mi,

gdje su svi

oni dani

slobodni...

Nestajem,

i miriše sve

na životarenje...

KOM PLEMENU PRIPADAŠ?

Odakle si

Koji su ljudi tvoji?

Kom plemenu pripadaš?

Kakav je tvoj grad?

Noć se ućutala

Ponoćni ritam

Konači u nama.

Pucketa logorska vatra.     

Ubija ljubav kroz nas,

Sasudi smo mraka.

Tragičari svih dana

Od početka do sada.

Odakle si

Koji su ljudi tvoji?

Kom plemenu pripadaš?

Kakav je tvoj grad?

Ostao sam na ulici

Ućutao se u sitni sat.

Zagledan u jednu tačku

Sebi samom nejasan

Očima duše osjećam

Kako se spremaš za san

Mislima te ljubim

Kamene spoticanja

Odakle si

Koji su ljudi tvoji?

Kom plemenu pripadaš?

Kakav je tvoj grad?    

DA SI BAR BUČNIJA KAD ODLAZIŠ

Probaću da se sredim

još par dana i gotovo je.

Samo, pokušaj da shvatiš

moj začarani krug.

I kako ne mogu da te imam,

ako stalno iznova izmičeš

i ostavljaš me u toj nepodnošljivoj tišini

Da si bar malo bučnija kad odlaziš,

bilo bi mi lakše.

Ovako tiha činiš ljude otuđenim

dane maglovitim

zidove neobojenim

vode kristalnim i zelenim

Svi se mi nađemo negdje na sredini.

isprazni i umjereni

Svi smo jedni drugima korisni

kad smo obični

i kada živimo reda radi

Tvoji su izbori, pak, smisleniji

Zato si tiha.

Zato i osvajaš svijet bez riječi,

čitaš misli, ne znaš zašto...

a sve znaš

zna mi koža

A sama si. Stalno i oduvijek.

Ništa se o tebi ne zna, osim da si tu

Jesi. Bivaš. Postaješ.

izranjaš

iz jeseni biblijske legende

Naučili su te neke stvari

Pa misliš znaš sve

Tihošću pokoravaš svijet.

To ti nisu rekli

ali, znaj- težina će proći

Ostaćemo jedno pored drugog

isti kao prvi dan

Konačno:

nećeš znati ništa o meni

izmijeniću se

udenuću se u oblake

maskiraću se

da me ne prepoznaš

i ne vidiš

Jer

mi smo u dubini duše

kompromitovani...

nikad nismo sposobni

da priznamo neke stvari

U PONOĆ

U ponoć

na ponoćištu

ponoćno

Oko žmuri

a gleda

Bled

iskrao se

na vazduh

zove

k'o jezero

prostran glas

u nepatvorenosti

sela

prašini odlaska

dolaska

starini što

još nije starina

noćima

jutrima

podnevima

ljubavima

čitala je knjigu

bila kao sunce

gledali smo

oluju što je

dolazila

rosu

inje

pušili Laki Strajk

pričali o

Bokokotorskom

zalivu

o svemu

onda su provukli

asfalt

nisam je više

vidio

ljudi se ženili

čili

mi samo

razvjenčavali

stalno

nadobudni

od emocije

čežnjivi

do praznine

piljili u Bled

odlazili uporno

u ludilu

kao u filmskoj

montaži

nejasni

njeni koraci

moji unutrašnji

monolozi

oštri kadrovi

to smo mi

na ekranu

na selu

to smo mi

u filmu

Crni Bombarder

ravni kao Srem

to smo mi

čisti kao Bled

a ostalo samo

alternativna istorija

toka

MOŽDA

Možda sam više od tijela i kostiju
Možda je teško lakše nego što mislim
Možda smo ti i ja promašena priča
Prolaznici jedno drugom i ništa više

Možda nam bol udjeljuje rezon
I možda izvan razloga ima razlog
Možda je zaborav loš način bijega
Možda te nisam ni sreo nikada

Možda su Sting i Clapton bili u pravu
Možda je istina- It's probably me
Možda je put do posla Lunapark
A možda umor uzvišen osjećaj