Tiho - Danijela Nela Jovanović

Tiho

Tiho...

Sjedi pored mene i ne govori.

Oćuti sjećanje i želju,

ali pazi da ne povrijediš sjenke.

Uzdahom poljubi mi vjedje,

i onaj mali biljeg na grudima.

Tvoj dah će biti melem napaćenoj strasti

koja prijeti da opeče ovu baršun- kožu.

Oslušni.

Žudnja je ostavila ožiljak,

pa se duša,poput davljenika,sa sobom bori.

Svaki novi udah kao pobjedu slavim,

gnušajuci se i same pomisli

da bi ovaj dan mogao biti poslednji,

u kome sam te porazila.

I u kome si ti porazio mene.

Tiho...

Sjedi jos malo i ne pomjeraj se.

Ne kvari magiju trenutka

u kojem smo ugušili požudu

i okovali je vječitom željom.

Zažmuri.

Dopusti mislima našim

da otplešu lagani valcer na jezeru uzbudjenja.

Nasloni glavu na oblak

i pusti da te odnese u neke nove,daleke zvijezde.

Da odlutaš jednom,

kako bi mogao da shvatiš i da se vratiš u ovo nešto,

što nije ništa,a opet je zapravo tako mnogo,

i naše..

Tiho...

Dozvoli tišini da ispiše još jednu stranicu

u dnevniku naše iluzije,

sačuvaj sjećanje ispod plašta taštine

kojim se ogrćeš,i kreni.

Otplovi što dalje i duže,obidji sva mora i luke,

da bi što prije mogao i morao da se vratiš.

U ovu jednu i našu,koja je sve i nije ništa.

Zauvijek.

Danijela Nela Jovanović