Umrije Timotije - Slobodan Zoran Obradović

Umrije Timotije

I, prestavi se rab božiji Timotije avgusta 1919. godine. Umrije u snu nakon iscrpljujućih noći nekontrolisanog kašlja i visoke temperature.

Ugasi se u zoru kao i lampa kojoj nestade gasa pa suv fitilj ne mogade da gori.

Ode Timotije posljednje nedelje ljetnjeg mjeseca Bogu na istinu.

Stoji laknu! Bješe se umorila od njegovih, ali i svojih muka – željna da zaspi i da se naspava.

Ne pamti kad je posljednji put nešto sanjala. Nije pamtila supruga zdravog, a otkad se vratio iz zarobljeništva – iz nekakvog logora u Mađarskoj, stanje mu je bilo još gore. Molila je Boga da Timotiju uzme dušu da se odmore i on, i ona. Djecu nijesu imali. Mladost ih je polako napuštala i samo je željela da ova agonija od njegove bolesti prođe – da se naspava.

Sahraniše Timotija u ponedjeljak, na seoskom groblju. Leleknu ga Todor, tužela ga Zora nabrajajući i naričući koga bolan ostavi... raziđe se brzo omanja grupa seljana koja dođe da isprati pokojnika. Stoji priđe kuma i reče:

– Naspavaj se, odužila si se i Timotiju i Bogu!

Stoja ugnu ramenima, popravi crnu maramu i zamače putem ka oronuloj kući koju napravi Timotije, za njih dvoje, dok je bio u mladosti.

Dočeka je pusta kuća... Uđe. Stropošta se na krevet u kom se juče upokoji Timotije. Zaspa mrtvačkim snom.

Vani se već navuklo veče. Pun mjesec je bacao dovoljno svjetla da se razaznaju predmeti po sobi. Stoja se probudi, pogleda jednim okom. Shvati gdje je, onako bunovna... bi joj žao da prekida spavanje, da ustane. Sebi smrsi u bradu:

– Hoću da se napokon naspavam.

Poseže za ćebetom da se prepokrije. Septembarska noć, ni vrela ni hladna pomilova je po obrazu, a onda nekakav hladan talas joj izazva jezu od nogu ka vratu.

Neprijatnost joj se nagomila u želucu. Nešto se nalazilo na dnu njenih nogu. Na trenutak pomisli da je mačka, ali mačku nijesu imali.

Tresnu nogom da otjera to sa kreveta. Par očiju zasija u tami i neprirodno brzo se povukoše sa svjetla mjesečine gore – pod tavanicu.

Tihi zvuk poput huka sove, prvo kratko, pa onda duže napravi krug po sobi.

Sindžir tresnu negdje kod prozora. Krenu topot po sobi.

Sklupčana je ćutala na krevetu i buljila pokušavajući da shvati o čemu se radi.

Nije mogla da ustane i pobjegne vani, strah ju je potpuno nadvladao.

Osjetila je nešto – poput dodira hladne ruke na ramenu i, čula je tihi šapat uz samo uvo:

– Sad možeš da se naspavaš, velika mučenice moja.

Shvatila je da je Timotije kraj nje u postelji.

Kad je svanulo, prestao je i šapat i pokreti po kući.

A, ona?!

Ona je bila bijela u licu kao dan koji je pristizao...