Željko Vujović - Bez uvoda

 Bez uvoda

Majka mi je umrla prije pet godina. Otac prije dvadeset godina. Oni su me naučili da govorim. Pričali su mi da sam počeo da govorim kada sam imao osam mjeseci, a da sam prohodao kasnije. Nijesu mi rekli naziv jezika koji su me naučili. Sada su oboje mrtvi i ne mogu to da mi kažu. Kako se zove jezik koji su me naučili moja majka i moj otac? Koji je moj maternji jezik? ...

Sjećam se. Mijajlo Đoković, jedan od mojih predaka, živio je u Njegulama, zaseoku u Gornjem Zagaraču, na samoj granici s Bandićima. Imao je ženu Novku i kćer Iku. Od Ike ima potomke. Kuća u Njegulama mu je bila prilično velika u odnosu na druge kuće u blizini. Imala je jednu veliku prostoriju. To je bila i kuhinja i dnevna soba i spavaća soba. Ispod te prostorije nalazila se velika izba u kojoj su držali sijeno i spraćli konja, maska i dvije krave. Ovce su držali u toru, nedaleko od kuće. Svinjac je bio, takođe, u blizini.

Na njegovom imanju bilo je nekoliko malih vrtača s plodnom zemljom. U njima su sadili krtolu i luk. Tikve. Pasulj je vrlo slabo uspijevao. Imao je nekolike livade na imanju. Na njima je napasao stoku i kosio travu. Sadijevao sijeno za zimsku prehranu stoke. Zimi zapadne snijeg i stoka ne može da izlazi iz svojih skloništa.

Jedne godine je Mijajlo sa komšijama vodio svoje svinje na pijacu, u Peć, u Metohiju, da ih proda i tako dođe do novca, koji mu je trebao da kupi so, šećer, gaz i druge elementarne životne potrepštine. U Vitomirici kod Peći živio mu je brat Musa. Mijajlo je imao lovačku pušku, dvocijevku. Zimi, po snijegu, išao je u lov na kunice. Lovio je i ptice jarebice. Ne znam da je išao u lov na krupnu divljač.

U Njegulama su bile naročito prijatne ljetnje večeri. Popločano dvorište ispred Mijajlove kuće i nekoliko klesanih kamenova pored ulaznih vrata, da se sjedne i odmori. Sjediš, a pred tobom se otvara i širi pogled. Vide se svijetla Titograda kao na dlanu. Čitava Zetska ravnica. Znaš i prosto osjećaš da je tamo vruće, sparina, a tu, u Njegulama, svježina, milina.

Mijajlo je znao da priča priče, naročito zimskih dana, kada zapadne snijeg. Nikako nije dozvoljavao da je Crna Gora bila ikada pokorena zemlja. Turci svugdje i svukuda pokorili, ali, Crnu Goru nikada. Dolazili su Turci više puta i pokušavali i nju da pokore, ali, nijesu uspjeli. Jedne godine su bili došli i na Cetinje, i objavili da je, konačno, i Crna Gora pokorena. Na tu objavu dobili su odgovor. Ne, ne, Crna Gora nije pokorena! Selo Lipa nije palo!

Vjerovatno znate, selo Lipa je bilo malo selo, pet-šest kuća, u plemnu Cuce u Katunskoj Nahiji, do koga je teško mogla da kroči ljudska noga. Turci, vjerovatno, nijesu ni znali niti mogli da slute da postoji tako važno i značajno mjesto, kao što je selo Lipa.  Tako je pričao Mijajlo.

Mijajlo je nosio crnogorsku kapu i sukao brkove, redovno. Smatrao je da čovjek, muškarac, nije ni čovjek ni muškarac, ako ne nosi brkove.

Zašto pišem o Mijajlu? Ne znam odakle da počnem. Mislim da je Mijajlo primjer tipičog, najtipičnijeg Crnogorca. Pokušavam da nađem jezik, koji su me naučili da govorim, moj otac i moja majka.

Otac, majka, đed, baba, sestra i ja, sjećam se, išli smo, jednom na svadbu …

                                                               -Nastavit će se -

                                                                                                                Željko Vujović