SAJMOVI KNJIGA I MOĆ

Sajmovi knjiga oduvijek su bili mjesta susreta. Mjesta na kojima se okupljaju izdavači, pisci, pjesnici, čitaoci i svi oni kojima knjiga predstavlja mnogo više od običnog predmeta na polici. Tu su se rađala prijateljstva, razmjenjivale ideje, dogovarali novi književni projekti i uspostavljale saradnje koje su često trajale godinama.

Bili su to, ili bi makar trebalo da budu, praznici pisane riječi.

Međutim, u ovom našem modernom, užurbanom i sve nemilosrdnijem vremenu, stvari se mijenjaju. Nažalost, ne nabolje.

Knjiga se polako, ali sigurno, potiskuje na margine društva. I što je posebno poražavajuće, takvom stanju, po mom mišljenju, doprinose i oni čiji bi osnovni zadatak morao biti njeno očuvanje i afirmacija – organizatori sajmova knjiga.

Nevjerovatno visoke cijene zakupa izlagačkog prostora pretvaraju ove manifestacije u svojevrsne sajmove finansijske moći. Umjesto da knjiga bude u središtu pažnje, sve češće se nameće pitanje ko ima dovoljno novca da plati svoje mjesto pod sajamskim krovom.

Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ učestvovalo je na dva Beogradska sajma knjiga. Nakon tih iskustava napravili smo jednostavnu računicu i došli do poražavajućeg zaključka: izlaganje knjiga, čak i na tako poznatom i uglednom sajmu, za malog izdavača jednostavno nije isplativo.

U to vrijeme svjedočili smo i jednom neobičnom fenomenu. Dok su se ozbiljni književnici i njihova djela borili za pažnju publike, knjige pojedinih televizijskih voditeljki, estradnih zvijezda i političara prodavale su se s lakoćom. Medijska popularnost nerijetko je bila važnija od književne vrijednosti.

Nije problem u tome što neko poznat objavljuje knjigu. Problem nastaje kada popularnost postane važnije mjerilo od stvaralaštva, a reklama nadjača književnu riječ.

O sličnim iskustvima javno su govorili i mnogi naši prijatelji, ugledni književnici, čija su se mišljenja gotovo u potpunosti poklapala sa našim.

Ni Podgorički sajam knjiga nije nam ponudio mnogo razloga za optimizam. Naprotiv! Kada pogledate cjenovnik zakupa prostora od svega dva kvadratna metra, može vas zaboljeti glava. Posebno kada shvatite da se dodatno naplaćuju čak i sijalica i pregradna ploča koja vaš skromni izlagački prostor odvaja od susjednog.

Zar smo došli dotle da se na sajmu knjiga više računa vrijednost kvadratnog metra nego vrijednost napisane riječi?

Upravo zbog takvog odnosa odlučili smo da ne učestvujemo na sajmovima knjiga sve dok se uslovi značajnije ne promijene.

I tu se nameće jedno mnogo ozbiljnije pitanje.

Da li se knjiga svjesno potiskuje polugama moći, prije svega novca, ili smo jednostavno postali društvo koje više ne prepoznaje njenu istinsku vrijednost?

Jer, ako uništimo knjigu, ako obesmislimo čitanje i pisanu riječ, šta će nam ostati?

Sve je manje prostora za ozbiljnu književnost, dok istovremeno cvjetaju različiti oblici površne zabave, rijaliti programi i medijski spektakli. Emisije posvećene kulturi, književnosti i kulturnom nasljeđu gotovo neprimjetno nestaju pred naletom sadržaja kojima su gledanost i profit jedina mjerila uspjeha.

Nemam ništa protiv savremenih tehnologija niti elektronskih izdanja. Naprotiv, i ona imaju svoje mjesto i značaj. Ali nijedna tehnologija ne bi smjela da bude izgovor za potiskivanje knjige i obezvređivanje književnog stvaralaštva.

A sada da se vratimo sajmovima.

Ovogodišnji, 69. Međunarodni beogradski sajam knjiga suočio se sa ozbiljnim problemom – odlukom brojnih uglednih izdavača da na njemu ne učestvuju.

Upravni odbor Udruženja izdavača i knjižara Srbije (UIKS), koje okuplja oko 140 izdavača, preporučio je 6. avgusta svojim članovima da ne učestvuju na Sajmu. Odluku o izostanku donijele su izdavačke kuće „Laguna“, „Delfi“, „Kreativni centar“, „Čarobna knjiga“, „Partenon“, „Pčelica“, „Dereta“, „Finesa“, „IPC Media“ i „Kontrast“.

Više od dvadeset članova Udruženja profesionalnih izdavača Srbije (UPIS), među kojima su „Arhipelag“, „Geopoetika“ i „Clio“, nije učestvovalo ni na prošlogodišnjem Sajmu, a najavili su da se neće vratiti dok se uslovi ne promijene. Izostanak je najavio i nezavisni izdavač „Štrik“, dok „Vulkan“ na Sajmu ne izlaže još od 2020. godine.

Razlozi njihovog nezadovoljstva ne odnose se samo na troškove već i na način organizacije Sajma i odnos prema izdavačima.

A sada se nameće sasvim logično pitanje: ako su izdavačima takvog ugleda, obima poslovanja i finansijskih mogućnosti sajamski uslovi neprihvatljivi, šta onda preostaje malim izdavačima, književnim udruženjima i samostalnim autorima?

Šta preostaje onima koji knjige objavljuju uz velika odricanja, često ulažući sopstveni novac, vrijeme i trud, bez ikakve sigurnosti da će im se makar dio uloženog vratiti?

Treba li da odustanu od pisanja? Od izdavanja? Od susreta sa čitaocima?

Ili da, uprkos svemu, nastave da se guraju između skupocjenih štandova, uvjereni da samo prisustvo na velikom sajmu predstavlja potvrdu njihove književne vrijednosti?

Naravno, svako ima svoju računicu. Nekome je važna prodaja, nekome prestiž, nekome poznanstvo, a nekome samo fotografija ispred sajamskog štanda i objava na Fejsbuku ili Instagramu.

I svako na to ima pravo.

Ali ne smijemo zaboraviti da sajmovi knjiga nijesu nastali zbog izdavačkih monopola, skupih štandova, reflektora i medijskog glamura. Nastali su zbog knjige, pisca i čitaoca.

Zato bi organizatori morali da razmišljaju kako da na sajmove privuku što više stvaralaca, a ne kako da od onih koji stvaraju i objavljuju knjige naplate što više novca.

Jer mali izdavači nijesu manje važni zato što imaju manje novca. Naprotiv, upravo među njihovim izdanjima često se kriju književna djela koja zaslužuju mnogo veću pažnju nego što je dobijaju.

Knjiga nije samo roba. Ona je pamćenje jednog naroda, svjedočanstvo vremena, utočište misli i trag koji čovjek ostavlja iza sebe.

Onoga trenutka kada novac postane važniji od knjige, sajam prestaje da bude praznik književnosti i postaje obična trgovina uticajem i prestižom.

A kada knjigu protjeramo sa njenog sopstvenog praznika, nećemo izgubiti samo pisce i izdavače.

Izgubićemo i čitaoce.

A bez čitalaca, knjiga postaje nijemi svjedok društva koje je zaboravilo da misli.

Zato se pitam: ko će i kada konačno shvatiti da se vrijednost sajma knjiga ne mjeri cijenom kvadratnog metra, već vrijednošću riječi kojoj je taj prostor posvećen?

Labud N. Lončar