PEVANJE KUTNJACIMA
(Prikaz knjige poezije Nebojše Stevića)
U poeziji treba ogreznuti. Osetiti se na slatki čemer, koji bez prestanka kljuje plućni vosak. Nije ona za svakoga. I ne živi samo za sebe. Ona mora da nosi gvožđa, kao lančić koji se dobije od nevidljivog. Onoga koji ti poznaje svaku trepušku.
Ovo što govorim je plava so za crne rane Stevićeve. On ne peva. On se ždere. Njegova poezija nije za međ dunje i jabuke. Voće je. A u taj rod spadaju i trnjine, začešljane trnom. Nisu ni sve guje kućarice, ali kada se podvuku pod grudno brvno, postanu. Tada je badava paliti krpe. Tu je da te nadgleda i staje pred ono što te vreba. A uvek vreba, tmina il’ vedrina. Ne daj reči pred sebe. Budi uz nju. Reč je klica sa prestonom stolicom u grobu, odakle nadgleda podnebesje sa postavom punom puara i trine, koji u nedoba služi za zatiskivanje trapa u kojem Bog čuva slova.
Pesnik Nebojša Stević i nije za pesmaricu, on nagriza svoje pevanje, pa umesto da mu je pesma uz harmoniku, bliža mu je kutnjacima. Život, to tumaralo koje gamiže i kostrešuje tuđim putevima, umesto blokeja na tabanima nosi škrgute. Ta muzika je tajno dopisivanje između pomenute klice i pesme.
Biskajući stihove ove pesmarice, da bih uhvatio onu nit koja je klica reči u mrešćenju, nabasah na stihove:
„Ne mogu da pišem.
Za pesmu mi treba čežnja i tuga.“
I šta mi je činiti do tražiti te zublje koje plamte, ili dva ugarka koji reže jedan na drugog. Steviću ovo nije prvo izlaženje među one koji su pesmom ogaravljeni, bez čega nije u stanju da im pripadne. On je, slobodan sam reći, pesnička pojava ne samo u svom okruženju nego i među onima koji su stekli stanarsko pravo u bibliotekama. On je pesnik od gleđi koja se ne kruni, obučen ogledalom iz kojeg vidi ovovremeno talasanje poezije, koje tumara za svojim tokom. Naokolo je mnogo praznih korita koja nisu napojena da bi mogla biti reke.
To je verovatno ključni razlog što Stević tako dugo sedi na nekom peronu koji je napustio svoje vozove i naumio da negde gradi novi kolosek, stajalište bez skretnica, sa šliperima od prošća svojih rebara.
„Ali kada se izvukao iz ogledala,
Umio, obukao,
Zakoračio u dan koji je srljao u noć.
Zaputio se ulicom i besedio
Koliko ga je grlo nosilo:
Prikazama bez čula, grabljivicama
I ponekom prolazniku
Koji se spoticao o svoje novo odelo,
Da je pre početka vremena rođen kao ideja,
Ali niko se nije obazirao, čak ni on sam.“
Iz pesme: „Mir“
Možda bi se ovim stihovima mogla pesmarica prepričati. Iako se poezija i muzika ne prepričavaju nego dopričavaju. Ono, nije greota ni pokušati, to neće nikome škoditi. Poezija nije lek. O njenoj lekovitosti pričaju zdravi, na taj način ulaguju se svojim slabostima, prelivajući je šećernom vodicom.
Stevićeva poezija nije za takve, ona je svojeglava, mušičava. Odrastao je, ako se to za njega bez uvrede može reći, lutajući, lebdeći, pokušavajući da osnuje voćnjak oko čardaka sa pragom ni na nebu ni na zemlji. Bio je skoro sve što je želeo, a ono do čega mu nije bilo, dobijao je fraj. E, od tog dara je „pravio“ pesme.
Da se onaj ko čita ove pesme ne bi češao po glavi i grickao nokte, pesnik mu nudi ovu i ovakvu pomoć.
„Ritmikom svoga glasa
Po kojem moje telo korača
Dok ne postane seme
Za novo telo letača.“
Iz neke njegove pesme.
Ja sam ovu pesmaricu čitao na sebi odgovarajući način, pomalo na svim stranama, ne zanimajući se za naslove i bez pomisli da treba da dam neki kritički osvrt. Za tako nešto postoje učeni ljudi, mislim učeniji od mene, sa manje osećanja za uživanje u muzici za prepričavanje.
Najviše sam proveo vremena slušajući pesmu „Bludni sin“. U njoj mi je bilo najviše tuge.
„Više je tuge u istini nego u svemu drugom“. Ovo nije Stevićev stih. Ovo sam prepisao sa jednog ugarka. Rukopis sam danima držao otvoren na ovoj strani, skoro da je i požutela. Ostale pesme sam pozaboravljao. Kako bi rek’o pesnik Radovan Vlahović: „Stalno čitam, ali zaboravljam.“ Ja pamtim ono što mi nagriza ožiljke koje sam stekao pamćenjem.
Moram ovde pomenuti nekoliko stihova iz ove pesme, manje zbog vas, više sebe radi. Vama ostavljam da je nađete čitajući ostale.
„Ika Brus iz Kamenice
Nije čekao tvorca da mu dodeli ženu.
Mislio je, bolje će sam i uzima tuđe,
Ili one koje će tek biti tuđe.“
Znam. Već su neki od vas pomislili kako ovo naginje pesmama Đorđa Balaševića. I meni se to dogodilo, ali ujeo sam se za pomisao.
I da preskočim nekoliko stihova, pa pomenem ove:
„Nekim čudom, jednoga dana je vaskrsao.
Našao ključeve za okove i tamnice,
I začudio se kad je video
Da je jedini čuvar bio lično on.“
Poezija ne stanuje među koricama knjige, ona je u nama, u našoj zaljubljenosti u san i njegovoj obljubljenosti. Nebojša Stević svojim pesmama „mešetari“ našim snoviđem, on ga poput žonglera mamka na obmanu. Pesma ima moć obmane. U njoj stanuje vetar, za koji se pred nevreme kaže: vetar će odagnati. Istina je nešto drugo. Ona je druga strana novčića sa odbačenom slikom. Znači, opet je sve tu. Na tanan način pesnik to objašnjava u pesmi „Kratko uputstvo meštanima“. U toj pesmi on poput kockara meša reči, držeći nas na sličicama koje treba da organizuju neku dobitnu kombinaciju i odvedu nas u zadovoljstvo sopstvene sujete.
„Ako se zagledaš u svoje cipele
I tragove užurbanog sveta
Završićeš opet na ovom pustom ostrvu
Sa fontanom koja ne ispunjava želje
A sprema se veče i prohladno je.“
Lepo i jasno rečeno. Tako je sa ovom pesmaricom. Svako u njoj može pronaći onaj pomenuti vetar, koji će odagnati. A i ako ne odagna, opet je u nama.
Iskreno,
Slobodan Ristović
Rogatica, mesto gde se po ceo dan cepaju drva.
Godina 2026.