ZMIJAR
Imao sam strica koga nikad nisam upoznao. Nije ostavio fotografije, ni zapise, ali je ostavio trag koji ne blijedi. Njegovo ime se ne izgovara često, ali kad se izgovori, stiša se glas. Kao da se ne doziva čovjek, nego nešto starije od čovjeka.
Volio je zmije. Ne onako kako se voli rijetkost ili čudo, nego mirno, prirodno, kao što se voli ognjište koje grije i hljeb ispod sača kad se lomi rukama. Držao ih je u kući. Spavao je u istoj prostoriji sa njima, gdje su se noću presijavale njihove kože. Kažu da je znao da ih dozove. Ne glasom, ne pokretom — samo prisustvom. I one bi dolazile, iz trave, iz pukotina, ispod kamenja.
Na livadi gdje je čuvao ovce trava je bila gusta i teška, puna života. Jednom je tuda naišla patrola žandarmerije. Konji nervozni, oružje hladno, glasovi grubi. Naredili su mu da skloni ovce da oni prođu. On je ostao gdje jeste.
Odbio je.
Jedan žandarm ga je udario.
Tada se zemlja pobunila. Konji su se propinjali, rzali i zbacivali jahače. U travi su virile sitne, ljutite glave zmija. Livada se digla protiv ljudi, a stric je stajao sam, miran, kao da je tu samo gost, a ne gospodar.
Jednog dana zvale su ga komšije. Zmija je ušla u kuću i sakrila se duboko u rupi kamenog zida. Sve što je znao i naučio o zmijama nije pomoglo. Glas nije pomogao. Čekanje nije pomoglo. Ostao je samo dim zapaljene krpe. Dim je ušao u zid, ali zmija nije izašla. Izvadio ju je mrtvu. Kažu da je dugo sjedio s njom u rukama, nijem, kao da drži nešto što je izdalo ili bilo izdano.
Sjutradan, ranom zorom, poveo je ovce na livadu. Svjetlost je bila hladna i mlada. Na jednom kamenu sunčala se stara otrovnica. Ista ona koju je mnogo puta uzimao u ruke i vraćao u travu. Znao je svaku njenu šaru. Pružio je ruku.
Ujed je bio strašan.
Nije tražio pomoć. Sjeo je na isti taj kamen. Znao je zašto. Znao je da se nešto prelomilo onog dana kad je dim ugušio ono što mu je vjerovalo. Sjedeći, čekao je da se zora ugasi u njegovim očima, dok su se zmije vraćale travi, a livada ponovo postajala samo livada.
Zdravko Đuranović