Sve je manje đulbešećer ruža - Koviljka Gavrilović

Sve je manje đulbešećer ruža 

Bila je jedina kćerka mog đeda Janka i babe Alke, njihova Rosa.

Među četvoricom braće, kao najstarija, bila je nekako i najozbiljnija...visoka kao Crnogorka.

Udala se 1944.godine, dok je rat bjesnio tadašnjom državom.

Sjećam se, pitala sam je jednom, kako to da se ipak udala u ratu,a on će stati za godinu dana?!

Pogledala me je začuđeno, pa se nasmijala, govoreći:"A, sine tetkin, kao da sam ja znala da će rat stati  45.?!

A bogme već i mladih udovica okolo i sa djecom i bez djece, oženiće mi se Mašun, a voljela sam ga, nekako sramežljivo dodade, tako sam se odmah "odazvala" kad me pozvao.

Izrodila je petoro djece, tri kćeri i dvojicu sinova.

Kroz njen život sam shvatila da kad za neku kuću, kao i  za jos neke u mom okruženju, kažu da je domaćinska, to ne mora ništa da znači.

Jer, neki domaćinluk mjere količinom zemlje, šume, štalom punom stoke, prosipanjem sile nad nejakim, ali niko tu nije pominjao "rahatluk" u duši.

Tu su se žene lomile kao stabljike, tu se radio lavovski posao i "na snagu"....u početku  se trpi radi ljubavi, što god to za njih značilo, za muža, da ne obrukaš kućni prag svoj, ni ćaću, ni braću...a poslije, da djecu svoju prehraniš.

Tako sam ja shvatila da  je moja tetka pravi borac, kada bih je vidjela kako pješači prema gradu, povijena pod teretom uvezanih vila i grabalja na ramenu, koje je pravio njen svekar Aleksa, a u drugoj ruci bi joj bila ogromna otkana, šarena  torba.

U njoj su uredno u kesice bile upakovane latice ruže, đulbešećerke, poneki peksimet za pregristi... malo vode.

Ruže bi prodavala sarajevskim gospodjama.

Neke su to koristile za čaj, za eterično ulje, neke za slatko,sok...a neke za spravljanje tzv "ružine vodice" za njegu lica....

Kada bih je zatekla da sjedi na pločniku, oko nje su se miješali mirisi ružinih latica, svježe izblanjanih ukrašenih grabalja, do kojih je dolazio miris  kukuruza pečenjaka i sogan dolme iz Hadžibajrićeve aščinice....

Uvijek mi je bila posebna, onako crna i visoka, vedra...naročito kad sve proda i dok savija novčanice ponos joj prelazi preko lica, što ce svekru odnijeti novac.

Ono malo od prodaje ruže, pokazaće djeci, da vide sta im je najpotrebnije, a malo će uštinuti da pošalje milost ocu, ako neko naš naiđe...

Jednom sam u prolazu čula razgovor nje i moje majke, u kojem joj saopštava da svaki put sav novac mora dati svekru, a on bi ga često davao drugom sinu?!Moja majka se rastužila i pitala bi je kako joj može uzeti, a ona govori, pusti, samo neka je mir.

....

Dolazila je rijetko kod nas. Obaveze su je sve više pritiskale, zdravlje se "načelo"... prvi put sam za čir na dvanaestopalačnom crijevu  čula kada su nju operisali. Nisam znala ni šta je to, ali kad smo je obišli, sobu je ispunilo žutilo njenog lica, krupnoća  crnih očiju iz kojih je virio strah.

Strah šta će biti sa njenom djecom, ako se njoj nešto dogodi?!

Sjećam se blijedih , beskrvnih noktiju, zaljuštenih do pola...

Imala sam osjećaj da su umjesto njih, tu zalijepljene  bjeličaste latice cvijeta koje smo zvali

"Carevo oko" i sa kojim smo se igrali u izradi noktiju.

Oporavljala se sporo, ali se nekako domogla nogu.

Njen siguran dolazak kod nas bio bi za slavu, tada je dolazila ili sa mužem ili sama...

Ostajala bi na konaku po dvije noći, kako bi mogla obići svu braću i njihove porodice.

Ono sto je uvijek činila, drugi dan poslije slave išla bi na groblje, okadila grobove i prisluzila svijeće...to je naprosto postao ritual.

Šarena otkana torba bila je puna milostiju, mi smo znali i kakvih,ali željeli smo da nam ih što prije da.

Sjećam se, jedne godine, došla je zajedno sa svojom tetkom, očevom sestrom, koja je povela i svog sina, momčića od nekih najviše petnaestak godina.

On se očito dosađivao, pa je svako malo zvao majku da idu kući.

Tetka je sjedila do njih,sve je čula i vidjela, tako da joj nije promakla prijetnja koju je ovaj prosiktao na majku kad je odbila da krene, jer i ona je došla na dva dana.

Rekao joj je "znaćeš ti meni kad krenemo preko šume"?!?!

Tetka je bila u šoku i sa nevjericom je čekala reakciju njegove majke.

Kako ova nista nije rekla, ustala je, tražila od moje majke svoj kaput i torbu da podijeli milosti koje je donijela, sva žuta u licu, na pitanje mog oca gdje ide, stisnutih vilica je rekla;"Idem kući, da istučem djecu"!?!

On ju je pogledao iznenađeno, pa bacio pogled kroz  prozor iza kojeg je već pao mrak, pokušao da je odgovori od te sulude ideje, ali ona nije odustajala.

I otišla je...

Sutradan, ujutro,  ponovo je došla i sa svojom tetkom posjetila groblje.

Ispričala je mojoj majci kako je stigla po mrkloj noći, uhvatila mrežasti ceger sa čvorovima i tukla ih  govoreći:" Radije ću vas pobiti nego da doživim prijetnju i sramotu od vas"!

Ništa im nije bilo jasno, bili su u šoku, a kad su ujutro ustali vidjeli su da je otišla.

Obavila je sve kod nas sto je htjela.

U očima sam joj tada vidjela odlučnost  i istrajnost. Nije stvar ostavila kad se vrati, jer je znala da to ne bi imalo takav efekat.

Danas u kući moje tetke nema nikoga.

Oba sina su život izgubili u ratu, iza njih nije ostala porodica.

Tetak je umro pred sami rat.

Tetka, puna bola i tuge, nije se mogla oporaviti od nekoliko moždanih udara...otišla je svojoj usnuloj djeci.

Jedna kćerka je takođe umrla, nije imala djecu.

Druge dvije kćeri, Bogu hvala, imaju porodice, djecu, jedna već i unučiće.

Ta djeca su za razliku od svojih majki odrastala u većem izobilju.....a đulbešećerke i dalje nekome cvjetaju...

Koviljka Gavrilović

____________

Foto: Free NET