U tami
U tami snovi se broje kapima znoja.
U tami koja palaca jezikom laži i ljubi usnama ljubavnika.
U tami sama sa sobom,
a u sebi i izvan sebe sedim i brojim udahe...
spuštam se spratovima života u noć i zimu,
a gorim...
U tami sklapam grube krhotine ogledala od mraka,
prsti mi krvavi,
srce mi stoji u mestu gde je počeo san,
a otišao zrak i glas.
Tama mi reč i tama mi papir i tama mi misao koju mi san doneo.
Tama i tišina tupog mraka bez senki i pokreta.
Tama i vrelina leda oko moga tela...
tamnog i zgrčenog u crnoj krletki.
U toj tami prvi put vidim sebe.
U toj tami počinjem da dišem i da grebem rukama ka svetlu.
U toj tami rađam se ponovo u mraku i bez krika prvog uzdaha,
ali sa suzom.
Ne boli...ni tama,
ni praznina samoće,
ni vrelina želje...
Negde,
u toj tami oko sebe i oko svog srca,
pronašla sam hrabrost da poljubim dušu koju ne vidim...
dušu svoje duše...
U tami snovi se broje kapima znoja i udasima tvog daha u mojim plućima.
Iznad i ispod pokrivača od mraka ništa drugo ne remeti disanje naše,
samo se led topi,
a prsti srastaju kao korenje u spokoju pomrčine iza ogledala od snova.
Olga Tomović